U slučaju Agrokor najlakše je biti general poslije bitke i tražiti odgovornost na sve strane. To je čak pomalo neukusno s obzirom na učestalost polustručnih komentara, pa i hoštaplerskih pametovanja. Međutim, pojavio se jedan 'detalj' težak 18,9 milijardi kuna koji nas je poput neodoljivog sirenina pjeva privukao zlogukom post festum traženju krivaca.
Poznavateljima financijske problematike vezane uz Agrokor sam spomen 18,9 milijardi govori da se radi o sada već slavno-notornim jamstvima Leda za raznorazna zaduženja svoje krovne kompanije, Agrokora d.d.
Poseban problem je u tome što se u hrvatskom poslovnom miljeu zapravo malo tko čudi kako je uopće moguće da je jedan osrednji balkanski proizvođač sladoleda postao jamac za enormnih 2,5 milijardi eura duga krovne kompanije. Osjećali smo se poprilično ojađenima dok su nam neki vrlo ugledni biznismeni objašnjavali 'kako je to normalno išlo' kao da se radilo o nečem logičnom, a ne o potpuno nevjerojatnom poslovnom ekscesu; društveno-ekonomskoj deformaciji koju je moguće ne vidjeti samo uz uporno kolektivno zatvaranje očiju praćeno dobro koordiniranom akcijom općeg iskapčanja mozgova. Taj nevjerojatni problem otvara vrlo bolna pitanja, i to ne samo ona o potencijalnoj kaznenoj odgovornosti nadzornih odbora i uprava Leda i Agrokora, nego i sistemska pitanja poput onoga zašto nam uopće služi Hanfa, hrvatski pandan ozbiljnim komisijama za vrijednosne papire koja ne zna riješiti niti jedan sistemski bitan problem, već se prvenstveno bavi izdavanjem nevažnih upozorenja te penaliziranjem sitnih ribica.
Nema tu velike filozofije. Problem nije sofisticiran, već vrlo seljački. Ako kao građanin odlučite zeznuti banke kako biste posudili što više novca i neodgovorno ga proćerdali, vjerojatno ćete biti zaustavljeni na drugom koraku. U prvoj banci ćete založiti stan, ali već u drugoj upozorit će vas kako ste stan već založili te će vam reći da nemate adekvatni instrument osiguranja kredita. Bankari će vas obraniti od samoga sebe. Nemate niti teoretske šanse otići u 15 ili 20 banaka te stan vrijedan milijun kuna založiti 15 ili 20 puta za pojedinačno više iznose od vrijednosti vašeg stana. Pogotovo ako projekcije vaših prihoda ni izbliza nisu dovoljno uvjerljive da pravdaju tako ekstravagantne pozajmice. A Ivica Todorić je činio upravo to: hineći poslovnog vizionara uz neodgovarajući projekcije cash flowa mamio je ulagače nestvarnim očekivanjem uspjeha i ulijevao im lažnu sigurnost zalažući bisere svoga carstva (Ledo, Jamnica…). Nekoliko puta ponovio je istu priču te potrošio nevjerojatne količine novca.
Posebno opsceno u priči s Ledom i drugim 'draguljima' iz Agrokorove krune bilo je to što su tobože o preuzimanju jamstava krovne kompanije uredno obavještavali javnost putem burze i državne agencije Hine. Izdali su zapravo na desetke kvaziinformacija u kojima su tek pro forma pobrojali imena kreditora Agrokora d.d. i iznose novoodobrenih ili reprogramiranih ogromnih zaduženja te poručivali kako su Nadzorni odbor i Uprava "razmotrili odredbe i transakcije" raznoraznih ugovora i izmjena ugovora o kreditiranju krovne kompanije, nakon čega je predsjednik uprave potpisao (a što bi drugo kod Todorića) preuzimanje jamstava "kao jedan od jamaca za obveze Vladajućeg društva po navedenim ugovorima o kreditu". Tako su, primjerice, 14. rujna 2016. godine arogantno 'izvijestili' o ugovorima i izmjenama ugovora o enormnim kreditima Sberbanke i VTB banke, ali se nisu udostojili objasniti dioničarima moguće konzekvence davanja jamstava Vladajućem društvu, pa ni na to koliko su točno potencijalnih obveza preuzeli - odnose li se jamstva na ukupne spomenute iznose enormnih kredita ili tek na neki pripadajući dio koji se dijeli s drugim društvima koncerna. Oko četvrtine dioničara Leda, Todorićevih suvlasnika, tretirano je kao niža kasta, a Hanfa je tolerirala.
Čak ni najveće picajzle među financijskim analitičarima koji prate baš sva izvješća nisu mogli jednostavno zbrojiti sva značenja svih Ledovih antipriopćenja te ih pretvoriti u pravu sliku stanja hrvatskoga sladoledara. Svima je svjesno prešućivana puna istina.
Činjenicu pak da Uprava i Nadzorni odbor nisu osigurali objavu ukupne izloženosti po raznim jamstvima na vanbilančnim pozicijama u okviru redovitih izvješća kompanije, zapravo ne treba komentirati. To je za procesuiranje.
Je li prihvatljivo imati Hanfu uz koju je 'normalno' to što se dogodilo Ledu s jamstvima: imamo, naime, instituciju kojoj je OK promatrati nevjerojatnu operaciju uguravanja dužničkog slona visokog tri i pol metra i širokog dva metra u staklarnicu s vratima visokim 1,8 metara. Uostalom, priča oko uloge Hanfe u razvoju Agrokorova shadow bankinga čak je sistemski bitnija nego situacija s Ledom i jamstvima. Hanfa je potpuno mirno motrila kako Agrokorovi veliki problemi s likvidnošću postaju temelj opće poslovne prakse sve dok se najveća hrvatska kompanija nije strovalila u insolventnost. Drugim riječima, hrvatska 'komisija za vrijednosne papire' tržišnu slobodu (ne)izdavanja raznoraznih informacija i vrijednosnica doživjela je kao apsolutno - apsolutnu. I to uz velike doze kreativnosti u svakodnevnoj pripremi.
Ledova ili Jamničina jamstva, kao i Agrokorova paukova mreža kvazimjeničnog poslovanja uparena s nepostojanjem kontrole rizika faktoring društava očigledni su dokaz kako zapravo uopće ne trebamo Hanfu jer je samo osobni oprez poslovnih ljudi štitio pojedine poslovne subjekte od većih ludosti.
Hrvatska narodna banka barem je ograničila limite izloženosti hrvatskih banaka Agrokoru i odradila stres-test izloženosti bankarskog sektora Todorićevoj gladi za novcem. Što je sistemski učinila Hanfa?
Mogu danas u Hanfi pričati da nisu imali jasan zakonski mandat, ali prava je istina da svaki dobar regulator i nadzornik sam sebi stvara mjesto u povijesti.
U trenutku pisanja ove kolumne još nije bilo poznato je li Agrokor (ili nije) dobio dodatnih 250 milijuna eura kredita, iako se činilo da je sigurnost novog (pre)zaduživanja bila blizu 99 posto. Bilo kako bilo, jasno je da bi izostanak kredita podigao razinu drame, ali niti kredit sam po sebi nije dobra vijest. Novih 250 milijuna novih je 250 milijuna duga na nedavnih 100+80 milijuna povučenih u situaciji kad je bilo jasno da je Todorić financijski slomljen. Agrokor je, dakle, u kratkom vremenu zaduženiji za 430 milijuna eura, prometi su pali, nema znakova povećanja učinkovitosti, dok više-manje skoro sve supstancijalno ide po starom ili lošije.
Nužni su hitni i dramatični rezovi, hrabri potezi koji će razdrmati ne samo Agrokor, nego i čudnovato nezabrinutu Hrvatsku. Inače će biti loše, jako loše.