SUMNJIVO LICE

Što da veliki gostioničar učini s gostom koji ostavi glavu od ribe?

Berislava Picek

Odlazak Nina Kernjusa nije me potresao time što je prva žrtva, ni time što je bio sjajan ugostitelj, potresao me jer vjerujem da je bio sretan čovjek

Imena prvih mrtvih se pamte, jer ljudi još vjeruju da će sve nekim čudom biti ubrzo zaustavljeno. I vjeruju da će, upamtivši onog koji je prvi stradao, sami na neki način biti zaštićeni od stradanja. Čovjek koji se sjeća živi u iluziji da je zaštićen. Ali nije sve to razlog da ovoga utorka ispričamo priču o Ninu Kernjusu, koji se od prije nekoliko dana pojavio kao broj, kao ona prva žrtva u hrvatskoj dionici općeeuropskog stradanja od Covida-19, i svega što uz pošast ovoga virusa nastupa, iznenada usporavajući naše živote, i učinivši to da nam se događaji od prije samo nekoliko dana čine kao da su se odvili prije više mjeseci ili godina.

Taj čovjek sam je po sebi bio zanimljiv, opričljiv i važan, onako kako važni znaju biti ljudi kojima se nikada neće baviti nijedna velika povijest, ali koji žive i oblikuju našu svakodnevicu, i koji su upravo ona lica zemlje i zavičaja po kojima se prepoznajemo i koja nas čine građanima Hrvatske ili bilo koje druge države.

Nina Kernjusa poznavao sam više od dvadeset godina. Odavno se ne sjećam tko me je prvi navratio da pođem u Brtoniglu, u gostionicu Astarea, ali godina je, vjerojatno, bila 1999, kada se rađao filmski festival u Motovunu i kada smo, malo-pomalo, otkrivali Istru, upućivali se u kulturu i geografiju poluotoka, koji, to ćemo ubrzo shvatiti, funkcionira kao zasebna zemlja, kao kontinent posred Hrvatske, koji nikada nećemo do kraja precizno definirati, vjerojatno i iz potrebe koja nas nikad ne napušta da sebe, svoje traume i frustracije neprestano projiciramo na Istru, i tako sebi i svijetu bez prestanka, i već vrlo dosadno, dokazujemo kako je u Istri bolje nego kod nas.

To je sve vrijeme bilo krivo: trebalo je upoznavati tu zemlju i njezine ljude, i više ih mjeriti i uspoređivati s vlastitim privatnim sentimentima i osjećajima, nego s našim kolektivnim ili društvenim obilježjima. Tako je zanimljivije, a tako se dolazi i do korisnijih i istinitijih otkrića.

Astarea je službeno konoba, neki će je nazivati ribljim restoranom, ali meni se sviđa reći da je to - gostionica. Otvorena u jednoj od onih tipskih betonskih katnica, kakve su se gradile sedamdesetih i osamdesetih, izvana je izgledala kao jedna od bezbrojnih krajputaških krčmi, kakve su u socijalistička doba prvoga velikog turističkog procvata nicale na dugom potezu od Portoroža preko Makarske, Cavtata, Herceg Novog i Ulcinja, i na čijem se uglavnom sivim licima nisu prepoznavala nikakva lokalna obilježja.

S taracom od desetak stolova i nevelikom salom usred koje je ognjište na kojemu su, uglavnom, bivale gradele za ribu, Astarea je bila lišena baš svega onog što bi dizajnom, mobilijarom, sličicom ili natpisom privlačilo publiku i što bi gostionici dizalo cijenu. To pod-dizajniranje, izbjegavanje sjaja, skromnost u likovnom nastupu bili su karakteristični za bolje istarske restorane, konobe i gostionice s početka tisućljeća, a i danas je to u velikoj mjeri neki lokalni šik. Ali malo gdje kao u Astarei.

Gazda je pekao ribu, a onda bi obilazio stolove. I odmah mi se svidio, a bit će jasno i zašto. Prosijed, dobro temeljen muškarac, malo pognut u gornjem dijelu leđa, i po naravi pomalo mrk. Da je Bosanac, govorilo bi se za njega da je ters. U hrvatskom nema riječi koje bi precizno opisale takvu prirodu i takav nastup prema ljudima. Ne sjećam se da sam ga vidio da se smije, premda je bio blago nasmiješenog lica. Bio je ljubazan, taman onoliko koliko je to nužno. Ali nikad preko toga. Nino Kernjus nije gostima nudio ni unutrašnji dizajn, ni visokostiliziranu konobarsku koreografiju, ni poniznost sluge Jerneja i uslužnu histeriju stečajnog upravitelja svijeta.

On je na krajnje primjeren i distanciran način nudio gastronomski sadržaj svoje gostionice, nudio je svoje krajnje distingvirano i precizno umijeće pečenja ribe. Meni nitko u životu nije tako pekao ribu. Nisam restoransko tumaralo, ne volim ljudima preporučivati mjesta na kojima se dobro jede, jer se obično razočaram u one koji ne prepoznaju ono što sam im preporučio, a restorani su, kao i filmovi, knjige, glazba i kazališne predstave suviše delikatni i važni u čovjekovu životu, pa je sasvim moguće zbog njih izgubiti neke dobre poznanike i prijatelje. Zato ću reći samo to: meni nitko u životu nije tako pekao ribu kao Nino Kernjus. Kao što imam svoga pisca i svog violinista, tako sam imao i njega koji mi je pekao ribu.

Naravno, ima to veze i s čovjekovom naravi. Ne bih rekao da sam i sam ters, ali volim ljude koji mi se ne primiču više nego što bih to od njih očekivao i želio. U samrtno proljeće 2020. u modu će ući imperativ čuvanja socijalne distance. Kao da se to život ruga lično meni: uvijek sam bio za krajnju socijalnu distancu - od mene nitko nikad ne bi zaradio virus - u zagrljaje ne padam, niti ikoga u zagrljaj primam.

Pritom, distanca gospodina Nina bila je vrlo interesantna: on bi vam sjeo za stol, porazgovarao, dogovorio se oko ribe ili oko peke, i u svemu tome bilo je i neke vrlo duboke ljudske prisnosti, ali nimalo onih društvenih ceremonijala, baletnih i retoričkih figura kojima ljudi obično hine prisnost. Imao je savršen osjećaj za ljude, za to koliko im se i kako treba približiti. Gotovo bih rekao da ih je poznavao onako dobro i blisko, bez ijedne izgovorene riječi, kako naročito darovit čovjek umije prepoznavati pse.

Astareu nazivam gostionicom, jer je tu oduvijek bilo nekoliko vrsta publike: domaći su dolazili, jer je to bila njihova gostionica u mjestu, Talijani su dolazili, jer im je blizu i jer Talijani dobro znaju za svako baš dobro mjesto u Istri, strani turisti su dolazili, jer turisti svugdje dođu, Zagrepčani i ostali s ove strane Učke dolazili su, jer su i oni u osnovi isti kao Talijani. Uvijek mi se sviđao taj fluidni istarski koncept identifikacije gostiju i njihove domestifikacije i redomestifikacije. Ali to je već neka druga i duga priča. Uglavnom, Nino Kernjus komunicirao je sa svima jednako, i nitko tu nije bio ni naročito povlašten, ni diskriminiran. Naravno, u socijalnom smislu bolje su prolazili oni koje je poznavao. Ali to je prirodno.

Kada ode netko drag, uvijek se u prvi mah počnem gristi što nisam sve u vezi s njim pamtio. A ne može se baš sve zapamtiti, premda smo mrtvima to dužni i premda ih naseljavamo u svoja sjećanja - a katkad i u maštu, i u fikciju - jer tu nastavljaju da žive. Ali sjećam se kako mi je, prije dvanaestak godina, jednoga dana kada je bio naročito ljut, izgovorio savršen usmeni esej o tome kako neznalački turisti jedu ribu, s naročitim naglaskom na riblju glavu.

S istinskim očajem, i s uznemirenošću građanina antičke Helade čija se velika kultura pretvara u niz bakelitnih i gipsanih figurica u izlogu kineskog dućana, govorio je kako ne može podnijeti te ljude koji ne pojedu ono što je najukusnije, ne pojedu riblje obraze ni glavu, i još nisu u stanju ništa da nauče. “Ne znate vi”, rekao mi je gospodin Nino, “koliko sam ja ribljih glava bacio u smeće.” Upamtio sam to za cijeli život, i sagradio na toj njegovoj retoričkoj hridi metaforu koja će me na njega sjećati.

Odlazak u turizam nije za ozbiljne ljude, kakvi smo bili nas dvojica. U turizmu čovjek nužno pravi budalu od sebe. Tako sam mu jednoga ljeta iz Motovuna došao užasno mamuran. Moja patnja bila je beskrajna, a gadan sam u patnji, opterećujući. On je samo tiho naložio da mi se pripremi juha. Sjećam se da me je od te juhe sve prošlo, da sam postao euforično sretan. I zahvalan za cijeli život, jer naši su mamurluci, stvarni i metaforični, takvi da nam se čini da ne bi ni prošli da nije bilo onoga tko nam je, ne pitajući ništa, poslao juhu.

U posljednjih sedam-osam godina nismo dolazili. Sljedeći put ćemo. I onda više ne bude sljedećeg puta. Mislim da je Nino Kernjus bio sretan čovjek. Dok je radio po velikim hotelskim kompleksima, među previše ljudi, posao kao na traci, sanjao je da otvori ovakvo mjesto. I ostao je zahvalan okolnostima što mu je to uspjelo. To je također važan talent, to da ne zaboraviš koliko ti je to bilo važno nakon što jednom ostvariš svoj san. Umio je to prenijeti na ljude koji su mu dolazili.

Izdvajamo