Ostala su još otprilike tri mjeseca za “projekt Škoro”, domišljatu ad-hoc akciju HDZ-ove odbačene desnice, koja je isprva bila smišljena kao politička likvidacija Kolinde Grabar-Kitarović, a kasnije je, mnogo logičnije i racionalnije, reducirana ili bolje reći raširena na veliko propagandno zagrijavanje za parlamentarne izbore i bitku protiv Plenkovića.
Kako se približava trenutak prave provjere dometa te operacije, sve je manje onih koji i dalje iskreno vjeruju u pobjedu na silu izmišljenog kandidata. Rijetki su ljudi s tog političkog spektra koji se i danas, kao možda u prvim danima Škorine kampanje, usuđuju povlačiti paralele u stilu “nitko nije vjerovao ni u Tuđmana pa je on svejedno ušetao u velikom stilu” ili “vidjet ćete, narod osjeća da je došao trenutak za veliku promjenu”.
Niti je Škoro sjena Tuđmana, niti je energija oko njega prevratnička i pobjednička, a nije se očito oko Škore skupilo niti dovoljno interesa koji bi onda kompenzirao izostanak stvarne narodske kemije.
Izgledi da bi Škoro mogao pobijediti na predsjedničkim izborima neznatni su.
No postoje šanse da bi organizatori njegove kandidature s njim na reveru mogli postići zapažen rezultat.
Kad bi ga i željeli dodatno pogurati, da mu zahvale na uslugama koje im pruža proteklih mjeseci, desnica ne bi mogla naći previše načina da pomogne Škori. Jednostavno, prevelik dio HDZ-ovih struktura, inače međusobno razjedinjenih, složan je u tome da ne žele Škoru na Pantovčaku jer ispravno uočavaju kako s njim u paketu dolaze i interesi koji su u mnogočemu neprijateljski za značajan dio HDZ-ovih frakcija. U Škori mnogi vide novi pokušaj neprijateljskog preuzimanja HDZ-a, sličan onome koji je već pokušao izvesti Most. Činjenica da se sada i Most priklonio Škori tu paranoju sigurno dodatno povećava.
Škorina dugo zamišljana pobjeda vizualizirala se kao posljedica i kruna općega tajnog komplota u HDZ-u; ona je trebala doći kao završni čin velike izdaje trenutačnog vodstva, no čini se po svemu kako Plenkovićevi unutarstranački neprijatelji ipak nisu skloni tu stvar izvesti sa Škorinom specijalnom jedinicom, nego da se s vlastitim pješaštvom i topništvom grupiraju i organiziraju za neke buduće, po njima sigurnije bitke.
To ne znači da im donekle ne odgovara tenzija koja se u HDZ-u razvija zbog činjenice da je Škorina kampanja organizirana zapravo kao udar na Plenkovićevo vodstvo. U toj povišenoj atmosferi u HDZ-u stvara se, naime, i novi prostor za do jučer marginalizirane, čak proganjane oponente. Oni su sada opet u prilici nuditi Plenkoviću razne modele pomoći i zaštite u zamjenu za jamstvo da će im biti vraćen politički prostor i utjecaj. Utoliko je Škoro manje predsjednički kandidat, a više neka vrsta strašila u HDZ-u. Teško je, čak gotovo iracionalno očekivati da će itko značajan u HDZ-u, pasivno ili aktivno, raditi na Škorinoj pobjedi. To bi bio politički nonsens, bez obzira na sva unutarstranačka neslaganja i tenzije.
Organiziranje namjernog gubitka izbora možda zvuči kao efektan način političke borbe, ali nosi prevelike rizike, a jedan od njih je - premda s desnice upozoravaju da je to običan spin - pobjeda SDP-ova kandidata i onda, posljedično, jačanje SDP-a ususret parlamentarnim izborima.
Za Škoru se dakle ne može puno napraviti dok god ne postoji interes kritičnog dijela HDZ-a da baš on bude predsjednik države. Taj interes u ovom trenutku ne postoji, a kandidat koji ostane isključivo ili pretežno takmac desnice nema ni matematičku vjerojatnost iznijeti pobjedu na predsjedničkim izborima.
No to možda i nije bitno.
Važnije je što Škoro može učiniti za desnicu, što je već dosad učinio i što će još napraviti do prosinca. Desnica će mu se već nekako odužiti. Iako se Škoru na usiljen i neprirodan način pokušava izgurati kao političkog mislioca, on je tu sve vrijeme u svojoj uobičajenoj ulozi.
Škoro je i u ovoj predsjedničkoj utrci zapravo ono što i jest i po čemu ga svi prepoznajemo - zabavljač. On je tu da popuni prostor i zaokupi pozornost publike dok se dečki sa strane dogovaraju tko će, kad za to dođe vrijeme, biti glavni na desnici. Vrijeme u kojem se trebalo na brzinu snaći i konsolidirati - onda kad je Plenković bio izgurao neke predsjedničine savjetnike s Pantovčaka - nije bilo povoljno za kvalitetnu organizaciju desnice. Objektivno najjači igrač među njima, Zlatko Hasanbegović, bio je tada ozbiljno dekoncentriran zbog krize u vlastitoj stranci.
Škoro je tada iskočio kao izvrstan marketinški štos, ali ne puno više od toga. I kao takav, dobro je napravio posao: pogurao je val nove pažnje prema razjedinjenoj desnici i svirao im instrumental dok se oni ne preslože. Preslagivanje je i dalje u tijeku, no teško je vjerovati da će ono, kad jednom bude dovršeno, iznjedriti Škoru kao dugoročnoga političkog lidera. Škoro će vjerojatno ostati tek jedna epizoda u stvaranju novoga desnog bloka i, sasvim sigurno, njihov dobar prijatelj i saveznik za buduće bitke, a možda i pokoju pobjedu.
Jedini koji u tom cijelom bunaru stranaka i pojedinaca ostavlja dojam potencijalnog predvodnika, onoga koji udara ritam, koji je u stanju definirati politički smjer, koji može zvučati autentično i koji, prema tome, može biti motivator prema osvajanju tih zamišljenih deset mandata u Saboru, i dalje je bez prave konkurencije Zlatko Hasanbegović, što god tko mislio o njegovim stavovima i svjetonazoru. Ne dakle Ruža Tomašić koja već javno koketira s penzijom, ne Zekanović koji je na desnici otprilike ono što je Maras na ljevici, ne Škoro jer on jednostavno ne zvuči ozbiljno kad govori o politici.
Hasanbegovićevo inzistiranje na tome da je prostor desnice i dalje tamo gdje ga je nevješto i sramežljivo nastojao uzeti Most, a to u konzervativnom biračkom korpusu, koje je zainteresirano za razbijanje duopola starog HDZ-a i starog SDP-a, zvuči kao dugoročno isplativa strateška platforma.
Puno više od ove instantne Škorine akcije grebuckanja po HDZ-u.