Zoran Milanović 2014. nije došao na susret s njima u Beogradu, Tuđman im je odbio projekt za Luku Rijeka i nizinsku prugu do Mađarske, na vrhuncu grčke krize odlučili su kupiti Pirej, gdje su do danas uložili pola milijarde eura i staru atensku luku pretvorili u jednu od najzaposlenijih na Mediteranu, Goranko Fižulić unajmio je svojedobno dijelove njihovih tvornica da mu proizvode konfekciju i igračke za njegovu Magmu (i propao), M San tamo ima proizvodnju računala i druge potrošačke elektronike... Govorimo o Kini, naravno.
Sastanak šesnaest zemalja istočne i srednje Europe i Kine Hrvatskoj je bio važan za pozicioniranje u odnosima s tom svjetskom silom koja posljednjih godina pokazuje interes za ulaganja u ovaj dio Europe, rekao je Andrej Plenković prošli tjedan u Budimpešti, nakon susreta s kineskim premijerom Lijem Keqiangom. Ključna područja hrvatskog interesa su “infrastruktura, luke i turizam”.
Kina dosad u Hrvatskoj nije bila veliki ulagač. Zasad je poznato da je dogovorila ulaganje u Krapinske Toplice u visini od 30 milijuna eura, a istu svotu navodno će u tvrtku Rimac Automobili uložiti kineska kompanija Camel koja proizvodi baterije za električne automobile. Ako je suditi po prošle godine potpisanom Memorandumu o razumijevanju o suradnji na području luka i lučkih industrijskih parkova i po iskazanom interesu za gradnju Pelješkog mosta, Hrvatska može očekivati više. Tu je naravno i hongkonška kuća Madison Pacific Trust ltd, koja kao jedan od koordinatora sudjeluje u procesu liječenja Agrokora.
Kineski utjecaj u regiju je stigao prvo kroz želudac. Prvi put sam pekinšku patku jeo sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kineskom restoranu u Beogradu. Kina je tada bila zatvorena zemlja, Deng još nije bio rekao kako je “slavno obogatiti se” (Kažu da je zapravo rekao: “Dopustimo prvo da se neki ljudi u ovoj zemlji obogate”, a to onda također ima svoju analogiju u recentnoj hrvatskoj politici). Prvi istočnoeuropski China Town nastao je u Budimpešti, a onda, u malom formatu, i u Beogradu. Prvi zagrebački kineski restoran otvorio je početkom osamdesetih Vebi Velija, kasnije jedan od najbogatijih poduzetnika u postkomunističkoj Albaniji. Reklamirao se time da su mu kuhari ”pravi Kinezi”. Vodile su se rasprave o tome jesu li ti kuhari špijuni ili prebjezi. Kineske veze s tadašnjom Albanijom bile su čvrste.
Modeli se ponavljaju. Prije otprilike pola stoljeća jeftina japanska roba koja je stizala do naših trgovina putem Trsta i Münchena uglavnom se smatrala smećem. Donedavno je to vrijedilo i za većinu kineske robe, barem dok Apple nije proizvodnju preselio u Kinu, dok Kinezi nisu kupili IBM-ovu proizvodnju računala, ali i dok Kina, sa svojim bumom srednje klase, nije postala najveći kupac europskih tradicionalnih brendova. Prošle godine National Electric Vehicle Sweden, švedski ogranak kineske kompanije, kupio je pogone posrnulog SAAB-a, ali mu je Švedska zabranila upotrebu brenda, barem do daljnjega.
Kada sam prije nekoliko godina nakratko stigao u Peking, to odavno više nije bio grad biciklista i uniformiranih radnika. Kao i svaka druga svjetska metropola, imao je sve - prometnu gužvu, skupe dućane sa svjetskim brendovima, velike šoping centre, restorane i klubove za noćni izlazak... imao je čak i više od ostalih, jer u mnogočemu je, unatoč tvrdoj politici, zadržao Europljanima privlačnu azijsku egzotiku.
Prije toga, na vrhuncu krize eurozone, na terasi zagrebačkog hotela Esplanade razgovarao sam s Niallom Fergusonom, harvardskom povjesničarskom zvijezdom. S entuzijazmom mi je tumačio svoju tezu o velikom povratku Istoka.
- Oni bi uistinu mogli učiniti veliku promjenu - govorio je. Najteže predvidivom točkom u krizi smatrao je odgovor na pitanje - hoće li doći do velike kineske intervencije. - Da sam Kinez, osjećao bih izazov da učinim nešto takvo - rekao mi je. Bio je uvjeren da ćemo u budućnosti vidjeti mnogo više kineskih investicija u Europi i prilično siguran u to da Kinezi ne žele da se uruši euro jer će u takvom scenariju “oni zaglaviti s dolarom zauvijek”. Zato, objašnjavao je, “pojavi li se Kina kao deus ex machina, to će biti snažna simbolika novog svjetskog poretka”. To bi ujedno bio klasičan kineski potez jer EU bi postao ovisan o Kini.
Nisu se pojavili kao deus ex machina u priči o spašavanju Europe, ali jesu, prilično neočekivano, u Hrvatskoj, gdje su, u jednoj drukčijoj, pozitivnoj priči, zajedno s Korejcima glavni kreatori turističkog buma. Kineska srednja klasa danas putuje, a kada je riječ o Kini, odmah govorimo o milijunima putnika. Oni putuju neovisno o godišnjem dobu, rijetko ćete ih zamijetiti na plaži. Njima su važne kulturne točke, ono što našu civilizaciju čini sličnom ili različitom od njihove, a iznad svega važan im je šoping visokih brendova.
Još nešto po Fergusonu determinira novi smjer kineskog razvoja: protestantska radna etika koja je važan dio europskog nasljeđa. Protestantizam je danas najbrže rastuća religija u Kini i, za razliku od domaćeg falun gonga, legalan je. Iako ta je teza možda previše europocentrična, konfucijanizam po mnogočemu, pa i po radnoj etici, usporediv je s protestantizmom, korijene ima u šestom stoljeću prije Krista.
Prošlotjedni skup u Budimpešti, šesti u nizu, nakon Varšave, Bukurešta, Beograda, Suzhoua i Rige, mađarska politika pozdravila je kao “otvaranje prema istoku”. Srpske vlasti prikazale su ga kao “vezivno tkivo pouzdanog prijateljstva”, poljska vlada doživljava ga kao “golemu priliku”... Bruxelles je kinesku inicijativu 16+1 (jedan je za Kinu, a 16 označava Mađarsku, Bugarsku, Rumunjsku, Poljsku, BiH, Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Slovačku, Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru, Češku, Litvu, Latviju i Estoniju) dočekao s oprezom, sluteći da bi Peking mogao na taj način pokušati potkopati europske regule i iskoristiti tenzije između europskog istoka i zapada kako bi učvrstio svoju poziciju u regiji.
Sjećam se da smo upravo o takvoj, sumnjama potkopanoj percepciji razgovarali u Pekingu, na kratkom sveučilišnom tečaju za pozvane “opinion-makere” i kreatore politika iz kruga nabrojanih šesnaest zemalja. Ti razgovori bili su neočekivano otvoreni, ali s težištem na Kini kao vjerojatno jedinoj državi s kontinuitetom duljim od dva milenija, pa samim time i u mnogočemu superiornoj drugima. Kulture nam se razlikuju, ali mogućnosti suradnje upravo zato je bezbroj, tumačili su nam.
- Gravitacijsko središte svjetske ekonomije seli se sa Zapada na Istok - rekao je prije budimpeštanskog summita mađarski premijer Viktor Orban. To se može prepoznati u mnogočemu - od Japana i Koreje koji su lideri u visokim tehnologijama, Kine koja je tehnološki sve sličnija Japanu iz druge polovice prošlog stoljeća, Indije koja je globalni centar STEM-a... Ali opet, tu je i Sjeverna Koreja koja, pod kineskom zaštitom, svojim sve češćim vojnim ekscesima svijet drži u stanju kontinuirane napetosti.
U Srbiju, s kojom Kinu veže “sveobuhvatno strateško partnerstvo”, do danas je već stiglo nešto manje od dvije milijarde dolara infrastrukturnih ulaganja (procjena washingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije). Mađarska očekuje oko 1,5 milijardi dolara. Češki predsjednik Miloš Zeman objavio je lani kako Češka, kao “kineska vrata prema Europskoj uniji” očekuje tri milijarde dolara kineskih investicija. Upravo ta sintagma - kineska vrata prema EU - zajednička je točka u kineskom pristupu svakoj od šesnaest zemalja. Sve one, a Hrvatska je među njima, u svojoj projekciji budućnosti svoj utjecaj na EU zamišljaju znatno većim od današnjeg. Uloga prolaza prema Kini u taj se koncept uklapa odlično.
Kineska inicijativa Bruxelles brine iz dva razloga. Prvi je da bi Kina mogla svoj rastući utjecaj na istoku EU upotrijebiti kao sredstvo pritiska za promjenu Unijine politike. Drugi u središte stavlja istočne članice EU koje bi svoje, investicijama poduprto, prijateljstvo s Kinom mogle iskoristiti kako bi ojačale svoje pregovaračke pozicije. Jer - zašto ne pomoći nekolicini ambicioznih pretendenata u njihovu nastojanju da povuku granicu od Jadrana do Baltika kako bi, tako objedinjeni, oslabili utjecaj Bruxellesa?
To su rijetke točke u kojima se danas podudaraju politika Kine i SAD-a, pa i Rusije, aIi i prikriven rizik za zemlje koje postaju sve ovisnije o svojim sponzorima izvan Europske unije.