Nedavni slučaj brazilskog homoseksualnog bračnog para koji je pokušao ljetovati u Hrvatskoj te dobio odbijenicu, jer “u našim su apartmanima gejevi neprihvatljivi”, sretno je okončan jer je par pronašao “gay friendly” smještaj drugdje u Hrvatskoj, a predrasudama opterećen vlasnik zadarskih apartmana trpjet će posljedice. No, uvijek se možemo zapitati o stupnju naše tolerancije prema drugome, jer tu se ne radi samo o tome jesu li gay prideovi prošli bez ekscesa ili nisu. “Pomicanje stupnja tolerancije” lijepa je ideja, no može li se tolerancija “pomicati” i može li se susjeda naučiti da ne gleda čudno svoje gay susjede, još uvijek ne znamo.
U našem sve skučenijem i objektivno sve manjem društvu, jer stotinjak Hrvata dnevno napušta zemlju, veliko je pitanje kako izbjeći stereotipe, bili oni o plavušama, gejevima, ljudima koji se “ne ponašaju kako treba” i tako dalje. Što nas je manje, kao da nam se teže složiti oko bilo čega. Nastavimo li ovako nestajati, za stotinjak godina neće nas ni biti, pa se nećemo moći ni baviti progresivnim razmišljanjem i liberalnim stavovima. Kako moja dalmatinska rodbina već tri-četiri generacije brodovima prevozi turiste, uvijek me zanimalo kako se gleda na to kad kabinu zakupi neki homoseksualni par.
Dosta se rijetko o tome govori, no kako se cijelo mjesto bavi turizmom, ipak sam prošle godine saznala da je jednom kapetanu draže kad mu cijeli brod zakupe ti pristojni ljudi, gejevi, od divlje mladosti sa sjevera Europe koja u pijanim stanjima skače s broda na brod i demolira namještaj.
Da gejeve bije glas trezvenih i pristojnih ljudi, čulo se s više strana, čak i uz lagano zavidni uzdah kapetana na čijim brodovima nema gejeva. Istospolni partneri omiljeniji su čak i od umirovljenika, jer ipak potroše nešto za koktele, za razliku od penzionera koji nakon večere odmah odu spavati.
Očito je da se najviše strahuje od divljih hordi s kojima nikada ne znate na čemu ste i koja pretjerano uživa u svim vrstama stimulansa. Pa ipak, i njih se poslušno vozi s otoka na otok, iz gradića u gradić. Bez obzira na to što je turizam idealna djelatnost za gubljenje predrasuda, izgleda da još uvijek postoje oni koji ne žele iznajmiti apartman istospolnom paru. To može biti kratkovjeka ljetna priča, ali i zabrinjavajući simptom.
Možda nećemo imati ni vremena za gubljenje predrasuda. Turizam nam je u krizi, premda se to u prvih petnaest dana kolovoza ne osjeća. Vrtoglavo smo poskupjeli i nekako se nadamo da turisti to ne primjećuju. Na “mojem” potezu, na vječno zakrčenom putu između Splita i Omiša, restorani i kafići nisu tako puni kao nekada. Otkad sam gemišt u Splitu u svojoj omiljenoj kavani platila vrtoglavih 55 kuna, radije ga napravim na vlastitoj taraci. Neki se kapetani žale da čak i sada, usred kolovoza imaju neke tajanstvene pukotine u programu, prazne kabine.
Kao da se balon našeg turizma lagano ispuhuje zbog precijenjenih sladoleda, preskupe ribe, vrtoglavo naplaćenih koktela, preluksuznih sendviča, preskupog transporta iz nekog grada na nedaleki otočić na kupanje i tako dalje. Da, turisti će nas i dalje voljeti, još neko kraće vrijeme. Talijani iz Parme koje upoznajem na plaži već godinama dolaze u Hrvatsku i gotovo da nema mjesta na obali u kojem nisu bili, pa ih tako, eto, ima i na mojim Bajnicama.
Po Splitu se i dalje čuju razni jezici. Ili mi se to čini. Jer naša filozofija da dobro naplaćujemo kavu, a pritom ne znamo za salvetu, da se ne zamaramo je li lignja jadranska ili patagonijska, da turista na svakom koraku vreba neka precijenjena klopka i da smo u nekim stvarima cjenovno pretekli čak i neke legendarno skupe gradove poput Venecije, neminovno će urušiti naše pozicije na turističkoj mapi svijeta. Ljudi će se lagano vratiti zemljama kojih su se prošlih sezona plašili, poput Turske, Tunisa, Egipta ili Grčke. A mi ćemo se samo nastaviti lagano razrjeđivati. Sve dok više ne bude ni ruku za pridržavanje barjaka na velikim feštama.