Zaključak na prvu: izborna pobjeda Zorana Milanovića donosi Hrvatskoj dugo potreban viši stupanj tolerancije, ali potencijalno ugrožava ravnotežu unutar HDZ-a kao vodeće stranke u državi. Tako je promjenu na hrvatskom državnom vrhu doživjela većina političkih analitičara, kao i većina europskih medija.
Dan poslije malo dublji pogled otkriva više slojeva u potencijalnom scenariju za Hrvatsku u sljedećih pet godina. Za početak, Milanovićeva pobjeda vjerojatno će značajno olakšati posao polugodišnjeg hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije.
Zoran Milanović kao predsjednik Republike i Andrej Plenković kao predsjednik hrvatske Vlade, unatoč oštrim riječima izmijenjenim u tri izborne kampanje zaredom - dvije parlamentarne, kada je HDZ smijenio Vladu Zorana Milanovića pa onda kad je pola godine poslije Vladu Orešković-Karamarko naslijedila Vlada Andreja Plenkovića, i u predsjedničkoj, koja je s državnog vrha smijenila HDZ-ovu predsjednicu - dijele zajednički set vrijednosti, bliži su jedan drugom nego ijedan od njih s Kolindom Grabar-Kitarović.
Obojica su politički odrasli u Bruxellesu u godinama kada se Hrvatska približavala Europskoj uniji, obojica su pravnici, karijerni diplomati i političari i, što nije nevažno, obojica vuku podrijetlo iz uvijek čvrsto hrvatski nastrojene Dalmacije: Milanović iz Sinja, Plenković s Hvara.
Ni Zoran Milanović, ni Andrej Plenković nisu tipični predstavnici svojih stranaka. Jednako koliko se Milanoviću svojedobno zamjeralo da je uveo liberalizam u SDP, stranku nastalu na temeljima radništvu okrenute stare jugoslavenske Partije, toliko danas u HDZ-u zamjeraju Plenkoviću da je stranku kršćanske desnice odvukao previše ulijevo. Obojica su svoje stranke pokušali učiniti modernijima, bližima duhu vremena, ali u tome su bili samo djelomično uspješni.
I Milanoviću i Plenkoviću može se zalijepiti etiketa predsjednika loših vlada. Činjenica je, međutim, da su obje vlade, unatoč općem dojmu neuspjeha, postigle određene, nezanemarive rezultate.
Milanovićeva koalicija zagrizla je duboko u poreznu evaziju i znala se suprotstaviti bankama u krizi švicarskog franka. Unatoč ozbiljnoj prijetnji od urušavanja državnih financija, naslijeđenoj od prethodnika koji razdoblje rasta nisu iskoristili za prilagodbu ekonomije, i unatoč rušenju kreditnog boniteta zemlje, uspjela je u posljednjoj godini mandata vratiti ekonomski rast bez pomoći međunarodnih financijskih institucija.
Vlada Andreja Plenkovića počela je mandat rješavanjem opasne krize Agrokora, zaustavila je rast javnog duga, stabilizirala javne financije, podigla kreditni rejting zemlje i počela završni krug hrvatskog stapanja s Europskom unijom otvaranjem procesa ulaska u Schengen i eurozonu.
I Plenković i Milanović većinu svojih uspjeha mogu zahvaliti snažnim ministrima financija (Linić i Lalovac kod Milanovića, Zdravko Marić kod Andreja Plenkovića). Ni Milanović, ni Plenković u svojem premijerskom mandatu nisu imali značajnu potporu Pantovčaka. Upravo zato sada od njih dvojice možemo očekivati veći stupanj suradnje, oni znaju koliko im je to dosad nedostajalo.
Hoće li zbog gubitka izbora, kao i zbog razočaravajućih rezultata europskih izbora, desno krilo HDZ-a krenuti protiv Plenkovića? Možda, iako bi se to moglo pokazati štetnim za stranku čiji premijer vodi državu u vrijeme predsjedanja Europskom unijom. Uz to, veliki napad na “previše liberalnog” Plenkovića otkrio bi uoči rujanskih izbora za Sabor duboke političke i svjetonazorske razlike između dva najjača protagonista HDZ-ove desne struje - poliranog Davora Ive Stiera i tvrđeg, manje izbrušenog, ali talentiranog pozadinca Milijana Brkića.
Izostanu li turbulencije u HDZ-u, Milanovićeva izborna pobjeda nije, međutim, značajno oslabljeni SDP dovela ni korak bliže Banskim dvorima. Ipak, Milanovićeva najavljena suradnja s Plenkovićem (“s bilo kim tko će raditi taj posao”), ali i zarađeno povjerenje nacije u Zdravka Marića kao dosad najuspješnijeg ministra financija, kao i činjenica da Marić nikada nije ušao u HDZ, mogli bi Hrvatsku najesen dovesti bliže širokoj koaliciji okupljenoj oko liberalnog političkog centra.