POBJEDNICI I GUBITNICI

Što nam je, zapravo, htio reći 'predsjednik s karakterom'?

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 23.05.2020. u 12:25

Okucani,010520.
Obiljezavanje 25.obljetnice VRO Bljesak.
Predsjednik Milanovic napustio je obiljezavanje zbog krsenja protokola pojavom natpisa Za dom spremni.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

 

Bilo je pitanje trenutka kad će autor “slučajne države” ispaliti novu začudnu, prezirnu dosjetku koja će još jednom otvoriti neugodan pogled u svijet zaista rijetko viđene političke nonšalanse i u prostor nemjerljivo sitne, cinične politike.

Zoranu Milanoviću u ovoj novoj etapi političarske karijere za to su trebala točno 93 dana. Toliko je, naime, prošlo od svečanog trenutka kad se s rukom naslonjenom na Ustav zakleo kako će “dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno” do jednoga večernjeg televizijskog opuštanja ovog četvrtka kad je, razmatrajući izbore u srpnju, razvio sljedeći misaoni plankton:

“Pitanje je hoću li uopće otići glasati”.

Pristaše Milanovićeva stila naći će sigurno određene argumente za ublažavanje te nove predsjednikove nepromišljenosti. Reći će, na primjer, kako je to bilo izgovoreno u šali, izvađeno iz konteksta, da je bilo usputno i da je to jednostavno “on”. Malo ambiciozniji ići će ga pravdati i oko samog sadržaja poruke: podsjetit će da u Hrvatskoj glasovanje nije obavezno, upozoriti da je i neglasovanje zakonit način izražavanja frustracije i nezadovoljstva. Oni koji ga podržavaju, ali baš i ne vjeruju u njegov osobit utjecaj u društvu, zaključit će, tobože opravdavajuće: “Ma dobro, pa ionako ga ljudi neće poslušati”.

Iako su u pravu svi koji će tvrditi kako u Milanovićevoj izjavi ustvari nema ni sadržaja ni konteksta, to ne može biti nešto što ga opravdava. Baš suprotno. Predsjednik države ne bi se trebao realizirati na praznim, promašenim, zajedljivim doskočicama želi li ispravno obavljati poziv iz zakletve koja ga obvezuje kao čuvara demokratskih institucija, a onda i demokratskih procedura.

Implicirati, makar i u šali, neizlazak na izbore kao primjeren, logičan i odgovoran način građanske participacije, znači zagađivati javni prostor priličnom količinom političke zavisti, osobnog egoizma i društvene nezainteresiranosti. To nisu idealne osobine ljudi na najvišim javnim pozicijama.

Prezrivost kakvu je nekoć pokazivao uglavnom prema predsjedničkoj funkciji, koje se naknadno ipak silno htio dočepati, Milanović je očito s godinama razvio i proširio prema cijeloj politici, možda i prema parlamentarnoj demokraciji kao političkom sustavu.

Kad kaže, opet misleći na srpanjske izbore: “ovo je prvi put da moja koža neće biti na štavljenju”, Milanović toliko bolno razotkriva naopak, sebičan doživljaj svoga predsjedničkog poziva. On nam, fiksiran na sebe, zapravo poručuje da su izbori njegovi samo dok se bira njega, a to što je trenutačno predsjednik svih građana za njega je prije svega stečena funkcija, a ne najviši javni poziv.

Ova “frajerština” s mogućim neizlaskom na izbore u Milanovićevu slučaju je dodatno nepristojna jer se radi o političaru koji se u protekloj predsjedničkoj kampanji naglašeno zauzimao za osiguranje što većeg mogućeg odaziva glasača. Na žalost, sad se vidi da to nije bio principijelan nego sebičan angažman. Milanović je pola svoje kampanje proveo u protestiranju što je drugi krug izbora tempiran u vrijeme kad bi zimskim izletničkim obiteljima mogla biti otežana participacija.

Od Milanovića kao izabranog predsjednika očekuje se, dakako, neutralnost na izborima, no nije, naravno, ideja da se neutralna pozicija dokazuje demonstracijom općeg gađenja i malodušja prema svim protagonistima politike i akterima političke bitke. Ideja je nesvrstavanje, a ne nihilizam ni omalovažavanje.

Od Milanovića je, međutim, teško očekivati lojalnost prema političkim strukturama bez kojih ga ne bi bilo ni na jednoj funkciji, kao i zatomljavanje osobne ljubomore u odnosu na ljude koji bi mogli doći u priliku postići bolje rezultate u politici od njega, a to, kad se sjetimo njegova mandata i promotrimo njegovu preživjelu kadrovsku strukturu, nije nimalo nedostižno.

“Pitanje je hoću li uopće otići glasati” - još je jedna podcjenjivačka, hejterska opaska koja nema snagu korisne javne poruke nego samo karakter ekshibicionizma i osobne promocije. To je tobože mangupska izjava kakvoj će zasad aplaudirati svi kojima je dovoljno što vjeruju ili osjećaju da je - kakav god bio - Milanović ipak njihov glas, kontrapunkt, naročito u retoričkom, ideološkom smislu, sadašnjoj ili nekoj budućoj vladi.

No, već nakon nekoliko ovakvih Milanovićevih konstrukcija moglo bi se početi masovnije osvješćivati kako njegove ambicije ne putuju uzbrdo do tog uzvišenog poslanja nečijeg glasa ili “korektiva”, nego se umaraju već kod prvog uspona i lijeno liježu u pozu nestresnog rastezanja funkcije, s nešto malo provokacija, pošalica i invektiva, ali bez ikakve stvarne javne požrtvovnosti.

Ili, da se poigramo Milanovićevim izbornim sloganom: Normalno, ratovi su gotovi.

Što nam je zapravo htio reći “predsjednik s karakterom”?

Normalno, izbori su (za njega) gotovi.

Izdvajamo