Vjerojatno dosad najprecizniju definiciju ekskluzivnog okupljanja koje sutra započinje u Davosu pročitao sam prošlog četvrtka u Financial Timesu. ”U Švicarsku stižu plutokrati s društvenom savješću”, napisao je Philip Stephens, FT-jev glavni politički komentator. Tema ovogodišnjeg Svjetskog gospodarskog foruma je ”mapiranje zajedničke budućnosti u razlomljenom svijetu”. Malo je važno da nitko ne razumije što se pod tim naslovom podrazumijeva, kao i svake godine, svatko će, od najšireg kruga gostiju, govoriti ono po čemu misli da može postati globalno prepoznat.
Današnji Davos je okupljalište egocentrika, moćnih i onih koji bi takvima htjeli postati. Njihova logika: važno je biti u društvu najjačih, jer onda i sami na trenutak, barem imaginarno, podijelite snagu njihova utjecaja. Prošle godine, globalna elita u Davos se došla pokloniti Xiju Jinpingu, kineskom predsjedniku, novom reformatoru reformirane Kine, ove godine svi žele vidjeti Donalda Trumpa uživo. Ako je Davos već godinama politički reality show (a ove godine su među gostima i Kate Blanchet i Sir Elton John), Trump je najprirodniji lider te zajednice. Provokativan, nepredvidiv, moćan i zabavan, on je, iako često plitak, u jednom paketu sve što su se pretendenti na članstvo u klubu utjecajnih ikada usudili sanjati.
Iza površine tog blještavog Davosa živi i dalje i onaj drugi, davno zamišljeni Svjetski gospodarski forum (WEF), skup globalnih lidera politike, biznisa i znanosti koji će i ove godine, izmaknuti od pogleda javnosti, raspravljati o konkretnim, važnim temama. Jean-Claude Juncker, Emanuel Macron, Theresa May, pa i Justin Trudeau i Benjamin Netanyahu pronaći će sigurno dovoljno zajedničkih tema za razgovor, ne samo o kontroverznoj politici Trumpove Amerike (Trumpu je ove godine pripala čast zadnjeg, rezimirajućeg govora na plenumu, onoga iz kojega se očitava poruka), ali sigurno o novim uvjetima u Europi nakon Brexita i poljuljanoj globalnoj sigurnosti nakon Trumpove inauguracije Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Pridruži li im se i Angela Merkel, njemačka tromandatna kancelarka sa sve vjerojatnijim četvrtim mandatom, bit će to ipak sastanak “antitrumpovske koalicije za obranu liberalnih demokratskih vrijednosti”, kako je događaj najavio Reuters.
Hrvatska, čak i kada sudjeluje na davoškom okupljanju, što nije često (najjači dosadašnji predstavnici bili su Andrej Plenković prošle godine i Martina Dalić 2005., kao državna tajnica u Sanaderovoj vladi) može biti samo promatrač. Premali da bismo bili utjecajni, ali često s ekonomijom koja funkcionira poput zrcala, hrvatski političari i diplomati u Davosu, kao i na svakom drugom velikom okupljanju globalnog vrha biznisa i politike, mogu osjetiti puls vremena i, ako su uspješni, tome prilagoditi svoju politiku.Hrvatska je često zaključila da treba ići protiv struje, i promašila.
Puls se, barem onaj dio namijenjen javnosti, može prvo očitati iz Izvješća o svjetskom riziku, publikacije koju Forum objavljuje svake godine uoči davoškog okupljanja.
Prošle godine kao glavni rizik prepoznato je jačanje globalne nesigurnosti i sve snažnije nezadovoljstvo naroda s postojećim političkim i ekonomskim poretkom. Izvještaj je tražio temeljno reformiranje tržišnog kapitalizma i obnovu solidarnosti unutar i između zemalja. Godinu dana kasnije, pišu autori Izvješća za 2018. godinu, objavljenog prošle srijede, potreba da se suočimo s tim izazovima samo se pojačala. U velikom istraživanju rizika (Global Risks Perception Survey) većina ispitanih na pitanja o budućnosti odgovarala je pesimistično, 59 posto ih smatra da su se globalni rizici povećali.
Kao najveću prijetnju sigurnosti ispitanici navode trajno rastuću nejednakost i nepravednu raspodjelu, domaće i međunarodne političke napetosti, opasnost od prirodnih nepogoda, ali i jedan novi element - ranjivost elektronički umreženog svijeta, koji se sve češće suočava s prijetnjama rušenja sustava koji ga danas povezuje. Na koje od tih rizika mogu utjecati političari iz male europske zemlje kakva je Hrvatska? Ako se prestanemo zanositi nikad postignutom, a oduvijek željenom, ulogom “lidera regije”, što nije, ali ni ne treba biti nitko, domaća politika, ako je razumno vođena, može utjecati na sve osim na ritam prirodnih nepogoda (može, međutim, preventivnim djelovanjem ublažiti njihove posljedice).
Pritom je u Hrvatskoj, unatoč rastućem siromaštvu, nejednakost zasad manje dramatična nego u nekim drugim, ne samo mladim, demokracijama, ali domaće političke napetosti ne nedostaje, kao ni loših odnosa sa susjedima što u zapaljivom okruženju zapadnog Balkana (ili zapadno od Balkana, kako se mi doživljavamo) uvijek u sebi ima neugodnu, prijeteću notu.
Takva politička nesigurnost temelji se prije svega na nedovoljno izgrađenim institucijama demokratskog sustava i snažna je kočnica ekonomskom rastu Hrvatske koja je opterećena prošlošću regije i teško se okreće budućnosti. Cijena toga je dugotrajna stagnacija koja nas spušta sve niže na europskoj ljestvici razvijenosti.
Predviđanja međunarodnih financijskih institucija najavljuju barem još jednu godinu umjerenog globalnog ekonomskog rasta, koji bi 2018. trebao biti nešto snažniji od prošlogodišnjeg. MMF svoju procjenu rasta u prošloj godini drži na optimističnih 3,6 posto, što je 0,4 postotna boda bolje od rasta u 2016. To je dobro, kažu u WEF-u, ali ne dovoljno da svijet izdrži još jednu veliku krizu u relativno bliskoj budućnosti.
Hrvatska koja u pravilu funkcionira kao zrcalo zapadnih tržišta (doduše s dioptrijom koja umanjuje) sada, u razdoblju kontinuiranog rasta svjetske ekonomije, ima priliku da popravi propušteno. Da bi u tome uspjela, vodeća garnitura morala bi raditi brzo. Neke naznake odlučnosti zasad smo vidjeli kod gospodarskog dvojca Marić-Dalić i u Ministarstvu znanosti i obrazovanja od dolaska ministrice Blaženke Divjak.
WEF upozorava i na globalni trend povratka autoritarnih političara. To nije samo Donald Trump u SAD-u, niti su to Putin, Xi Jinping i Kim Jong-un kao standardni trio s Istoka. Današnja politika snažno je personalizirana i kada govorimo o srednjostrujaškim liberalnim državama Njemačkoj i Francuskoj, ali i o Japanu,Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Fil ipinima...
Svatko od njih na svoji način, svijet gura prema novom razdoblju velikih vođa, a takva razdoblja u povijesti su često završavala krupnim promjenama. Sjeverna Koreja sa svojim nepredvidivim Vođom pritom je mogućnost nuklearne krize dovela na najopasniju razinu od sredine prošlog stoljeća.
U tom kontekstu jačanja autoritarnih politika, rizik koji se u izvješću spominje kao posljednji - smrt elektronski umreženog svijeta i slobodnog interneta, danas je, iako ga doživljavamo virtualnim kao i sam internet, jedan od najopasnijih.
Tu nije riječ samo o sve češćim, sve skupljim i sve opasnijim hakerskim upadima u bankarske i državne sustave. Slobodan protok znanja i informacija autoritarni su lideri oduvijek smatrali toksičnim. Zato, oprez kada se krene u izradu zakona o pravilima internetskog komuniciranja. Svaka regulativa slobode govora potencijalno je oružje represije, ako se zlorabi opasna barem toliko koliko i govor mržnje koji potiče na agresiju.