.jpg)
Pitanje: može li Hrvatska što naučiti iz raspada politike Ujedinjenog Kraljevstva? Hrvatska sigurno do daljnjega ne kani izlaziti iz Europske unije (namjeravamo kunu zamijeniti eurom), ali predstavnici domaćeg vala političkog populizma i jačanja nacionalne suverenosti nisu manje uporni nego što su bili danas već pomalo zaboravljeni autori Brexita. Ako je “marginalcima” iz Ujedinjenog Kraljevstva uspjelo već idejom napuštanju EU podvojiti ne samo Ujedinjeno Kraljevstvo, nego i Europsku uniju, hrvatski populisti, u zemlji čija je politika još u velikoj mjeri amaterska, imaju lak posao, ali moraju biti spremni na posljedice.
Britancima danas preostaju tri opcije. Mogu usvojiti sporazum koji je dogovorila Theresa May i koji je izazvao radikalnu podjelu u britanskoj vladi te doveo do početka procedure za njezin opoziv. Mogu otići iz EU bez sporazuma, što je scenarij čije posljedice ne bi odgovarale nikome. Treća je mogućnost ponavljanje referenduma, što bi zdravom razumu bilo najprihvatljivije, ali bi povuklo na dno značajan broj konzervativnih političara.
Što je dogovorila May i što joj zamjeraju. Prvo, prijelazno razdoblje do kraja 2020. koje se po potrebi može produljiti “do daljnjega”. U praksi, kažu kritičari, to Ujedinjeno Kraljevstvo ostavlja u Europskoj uniji, ali bez prava odlučivanja. Upitno je i zadržavanje meke granice prema Irskoj i nakon završetka tranzicijskog razdoblja. Ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u carinskoj uniji s EU vjerojatno je najmanje sporna točka sporazuma, iako, gdje je tu “zaštita domaće ekonomije”? UK u tom slučaju s Bruxellesom sklapa sličan ugovor onome koji EU danas ima s Turskom.
Britansku desnicu danas čini nervoznom već činjenica da se Bruxelles zaštitio od loših posljedica Brexita. Brojke koje je objavio Bloomberg pokazuju da bi, u slučaju da prijelazno razdoblje završi u roku, europski proračun doduše izgubio 13 milijardi eura od britanske “članarine”, ali bi uštedio sedam milijardi eura, koliko EU prosječno godišnje ulaže u UK. Uniji će koristiti i to što će, bude li Brexita (ne, još nije gotovo), i velike britanske korporacije poželjeti imati svoja europska sjedišta kako bi si osigurale lakše financiranje.
Britanija je već postala manje privlačnom migrantima (što i jest bio jedan od ciljeva Brexita), koji će ubuduće priliku tražiti na velikom europskom tržištu rada. Ne treba ići toliko daleko pa u tome vidjeti priliku za Hrvatsku, ali uz nekoliko ne prevelikih reformskih koraka (kojima će se domaći populisti sigurno usprotiviti), ni to nije posve nevjerojatan scenarij. Zasad, prve će blagodati zatvaranja Ujedinjenog Kraljevstva osjetiti emigracijom osiromašeno tržište rada baltičkih republika.
Za Bloombergove analitičare ključan, a za Bruxelles vjerojatno najbolji dio priče o Brexitu je to što sporazum kakav je ispregovaran ostaje kao opomena svakoj budućoj članici EU koja pomisli na odlazak. Poruka je jasna: ne, neće vam biti bolje.
Odlazak iz Europske unije za građane Ujedinjenog Kraljevstva znatno je manje pozitivan događaj od onoga koji su im obećavali propovjednici Brexita prije referenduma u čiji uspjeh, pokazalo se kasnije, oni sami nisu vjerovali. Neće se ostvariti ni obećana “obnova imperija” koji bi zadržao sve povlastice članstva u EU, ali izbjegao političku odgovornost prema zajednici različitih naroda s kojom danas mora dijeliti pravila.
Tvrdo buđenje iz tog imperijalnog sna dovelo je do urušavanja vlade Therese May, ali i obnovilo raspravu o mogućem ponavljanju referenduma. Gomila od 700.000 prosvjednika koja je krajem listopada na londonskim ulicama tražila novi referendum (s krajnjim ciljem da UK ostane u EU) poslala je jasnu poruku i politički slijepima. Posljednja mjerenja pulsa javnosti pokazuju da je postotak onih koji bi danas glasali za ostanak u EU porastao na 54 posto. Pritom se podrška novom referendumu popela sa 48 na 60 posto.
Problem je to što je ishod eventualnog novog referenduma jednako nepredvidiv kao što je u lipnju 2016. bila pobjeda brexitovaca. Pred britanskim biračkim tijelom sada su tri scenarija: mogu usvojiti sporazum koji je May dogovorila u Bruxellesu, mogu taj sporazum odbaciti, ali otići iz Unije, ili mogu ostati u EU, ali prihvatiti sve posljedice dosadašnjih pregovora o razvodu. Šteta je već napravljena i velika je.
S Brexitom ili bez njega, istopilo se povjerenje u Ujedinjeno Kraljevstvo koje se više od jednog stoljeća smatralo utvrdom europske liberalne demokracije. Kad kompanije počnu premještati sjedišta u druge države, to je znak da je počeo proces koji neće završiti u skoroj budućnosti. Ne samo zato što će im u drugim velikim europskim centrima ponuditi sve da ih privuku, nego zbog osjećaja nesigurnosti koje donosi politička odluka poput Brexita, čak i ako se pokaže privremenom.
Domaći zagovornici “alternativnih politika”, Živi zid i Most, glasni izvanparlamentarni strijelci poput Dalije Orešković i Mislava Kolakušića, parlamentarci poput Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, ali i gotovo cijela suicidalna bernardićevska oporba, imali bi što naučiti iz pogrešno postavljenog brexitovskog scenarija. Kao i politička garnitura na vrhu države koja se, Brexit je pokazao, neutemeljeno, osjeća superiornom. Amaterizam je u politici pogubna kategorija.