Saborski Odbor za gospodarstvo čuo je jučer što potpredsjednica Vlade Martina Dalić i Vladin izvanredni povjerenik Ante Ramljak mogu i znaju reći o procesu restrukturiranja Agrokora. Teška pitanja dobila su uglavnom jednostavne odgovore. Takav je i proces, težak u pokretanju, jednoznačan u provedbi. Jesmo li sada pametniji? Trebali bismo biti. Hoće li javnost biti zadovoljna? Neće.
Daleko smo od toga da Vladinu akciju spašavanja Agrokora možemo proglasiti uspjehom. Danas možemo reći tek da je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (lex Agrokor) zaustavio krah najveće privatne tvrtke u državi, da je nekoliko desetaka tisuća zaposlenih zasad sačuvalo radna mjesta i da će većina Agrokorovih dobavljača preživjeti kolaps Ivice Todorića s održivim otpisom dugova. Nažalost, neće preživjeti svi, a vjerojatno će i nakon konačnog postizanja nagodbe dio radnih mjesta biti ugašen.
Ono što je trebalo ponovo čuti, to je da proces u Agrokoru nije politički proces, da koncern nije nacionaliziran, nego je i danas u privatnom vlasništvu, te da o njegovoj sudbini i kompanija u njegovu sastavu ubuduće neće odlučivati ni Vlada ni njen izvanredni povjerenik, nego vjerovnici koji će od Ivice Todorića preuzeti dugom opterećeno vlasništvo. Važno je bilo i čuti da Martina Dalić kao potpredsjednica Vlade čvrsto stoji iza Zakona o postupku izvanredne uprave te da zakon nisu pisali “strani konzultanti”, nego domaći stručnjaci koji su radili pod njenim nadzorom.
Važno je bilo čuti i da je Ramljak prvi, najuži tim savjetnika okupio u 24 sata od preuzimanja funkcije, da je svjesno izabrao ljude koje poznaje, s kojima je ranije radio i smatrao da im može vjerovati. To mu je pravo dano Zakonom o postupku izvanredne uprave. Agrokor nije državni ni javni, nego privatni, zato ne podliježe Zakonu o javnoj nabavi, čak ni u slučaju kad država silom zakona preuzima upravljačke procese od posrnule uprave.
Važno je bilo i čuti od Vladina povjerenika da je spreman “snositi posljedice i preuzeti krivnju” u slučaju da saborski zastupnici ili Vlada zaključe da je na bilo koji način svojim postupcima kompromitirao postupak izvanredne uprave.
No, suvišna je bila Ramljakova samooptužujuća isprika kojom je opravdao svoj izbor savjetnika. “Možete smatrati da sam pogriješio. Da sam ja na vašoj strani, ja bih mislio - ovo je sebi namjestio”, rekao je Ramljak govoreći o konzultantskim ugovorima. U čemu je, međutim, bila njegova pogreška? Je li pogriješio što je unajmio stručnjake kojima vjeruje jer su radili u istoj kompaniji, ili je pogriješio time što je omogućio tom “povlaštenom” krugu ljudi kojem vjeruje da dobiju posao za koji će biti plaćeni daleko iznad hrvatskog prosjeka?
Je li Ramljak u sukobu interesa zato što je posao “namjestio” svojim poslovnim partnerima? Sigurno je zainteresiran, jer bez njih ne bi mogao, pa ni znao posao privesti kraju. Sukob interesa postojao bi samo u slučaju da je znao da taj posao netko drugi može obaviti brže, bolje i jeftinije, ali ga je svejedno povjerio “svojim ljudima”, iako je znao da su lošiji. Koliko znamo, to se nije dogodilo. Najvažnije što se jučer dogodilo jest da je nepovjerljiva sabornica počela dijalog s akterima procesa u Agrokoru. Ne zato što Sabor može mijenjati te procese, jer ne može, pa i ne smije utjecati na rad biznisa koji je u privatnom vlasništvu, nego zato što je to prvi korak na putu da se uspostavi davno narušeno povjerenje između politike, biznisa i građana. Jučerašnje saslušanje bilo je ipak prije svega početnički seminar o tome što znače pojmovi pravo, pravda i etika.
O čemu su, naime, razmišljali članovi odbora dok su grilali Ramljaka i Dalić: o političkoj korektnosti Ramljakova angažmana tvrtke u kojoj je donedavno radio (na koju ga ne obavezuje ništa osim društvenih normi koje nisu jasno postavljene ni obvezujuće), o inicijativi potpredsjednice Vlade da politički tim u kojemu sudjeluje jednom zauvijek raskrsti s podaničkom politikom prema najvećem hrvatskom poduzetniku, o eventualnoj šteti koju građanima mogu nanijeti izgubljeni sudski procesi nezadovoljnih gubitnika nagodbe, ili doista o najboljem načinu da se sanira šteta koja je mogla nastati tjeranjem tisuća Agrokorovih zaposlenika na ulicu, a onda i o šteti za cjelokupnu ekonomiju države koja bi, padom najveće privatne kompanije, izgubila jedan od dosad najsnažnijih generatora velikog poduzetništva?
Razmišljali su kako pad koncerna iskoristiti u korist svojih uskih stranačkih politika. Dok Vladi koja je donijela lex Agrokor korist može donijeti jedino uspješna nagodba, njihovim političkim protivnicima i dalje se krah koncerna i njegovih tisuća zaposlenih čine manje značajnim od koristi koje bi njihove stranke imale otjeraju li svoje protivnike iz politike. Takvo razmišljanje za sve nas veći je i opasniji problem od zaustavljenog poniranja Agrokora. Sukob interesa?