Da otpočetka budemo fer, treba reći da ona Europska unija o kojoj smo razmišljali početkom devedesetih, kada smo odlazili iz bivše države s namjerom da joj se pridružimo, više ne postoji. Danas je to drugo, odraslije društvo, oštećeno s nekoliko prvih vlastitih kriza, zrelije, s manje naivne euforije, sa značajno manje empatije među članicama, ali i ustrajno u nastojanju da opstane. Hrvatska je propustila u EU ući na vrijeme i iskoristiti one dobrobiti koje su bile na raspolaganju novim članicama prvog velikog vala širenja 2004. godine, kada su u EU ušli Cipar, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Zakasnili smo iz više razloga, većim dijelom vlastitom krivnjom, ali sada je prekasno žaliti za propuštenim rokovima. Sama činjenica da bismo, da smo stigli na vrijeme, danas vjerojatno bili bolje društvo nego što u ovom trenutku jesmo, dovoljna je kazna za početničke pogreške iz prvih dana nedozrele samostalnosti. Unatoč svemu, ulazak u EU donio nam je brojne benefite, o tome su proteklih dana govorili i premijer i predsjednica, što smo, međutim, propustili napraviti nakon 1. srpnja 2013. godine?
Pet godina po ulasku u Europsku uniju i 27 godina nakon napuštanja bivše, relativno velike države, prosječan građanin Hrvatske živi u vlastitom stanu, vozi europski ili japanski (korejski) automobil, često kupljen iz druge ruke, ne vjeruje u sigurnost zaposlenja, ne nada se udobnom životu u mirovini i razočaran je sporim rastom ekonomije koja i dalje zaostaje za nedostižnim Zapadom, čiji je, barem prema nekoj danas već davnih devedesetih zamišljenoj ideji, Hrvatska danas trebala biti ravnopravan dio. Razočaran je domaćom politikom koja ga u 27 godina (od čega punih pet u EU) nije uvela u taj krug povlaštenih. I dalje kada putuje mora čekati pred rampom na schengenskoj granici. I dalje na policama supermarketa gleda robu namijenjenu siromašnijim, manje izbirljivim tržištima. Razočaran je i činjenicom da iako nikada nije bolje zarađivao nego u razdoblju između 2000. i 2007. to nije uspio iskoristiti za osiguranje stabilnije budućnosti, a danas, iako u EU, zarađuje manje. Neuk u poduzetništvu, a nesklon štednji, previše toga htio je odmah. Zato nikada nije bio dužniji nego danas. Kao i država koja je često hrabrila njegove potrošačke slabosti i koja tek posljednje dvije godine pokazuje napredak u upravljanju državnim financijama.
Za razliku od 1991., kada je prosječna plaća pala s “Markovićevih” kasnojugoslavenskih 1000 i više njemačkih maraka na ratnih 200, pa i manje, prosječni Hrvat danas zarađuje nešto više od 800 eura (u Zagrebu nešto manje od 1000), što u praksi danas znači značajno manje nego 1600 maraka 1991. (računamo li početni tečaj eura i marke), a i to pod uvjetom da ima posao. Ako ga nema, radi na crno, ponekad i više od 10 sati dnevno, za plaću koja je možda veća od neto prosjeka, ali ponekad ne dođe.
Hrvatska je neovisnost dočekala kao “ekonomska sila” bivše države, doduše financijski isisana od svojih istočnih susjeda, barem se tako osjećala, ali sa sigurnim dvadesetmilijunskim tržištem koje je tadašnjim tvrtkama u “društvenom vlasništvu” (što je kategorija o kojoj bi se dalo raspravljati) davalo privid sigurnog dugotrajnog biznisa. Upravo taj privid sigurnosti i danas je jedan od generatora nostalgije za starim vremenima i pokazao se možda najvećim utegom u transformaciji prve generacije “oslobođenih” privatnih poduzetnika.
Izlaskom iz Jugoslavije Hrvatska je ostala bez tržišta od 20 milijuna ljudi, ali dosad ni izdaleka nije uspjela iskoristiti potencijal pola milijarde gladnih europskih potrošača. Dijelom je to zbog posljedica rata koji je državu ostavio bez značajnog dijela industrije. Većim dijelom riječ je o lošem, zastarjelom upravljanju preostalim, ali i novim, industrijskim pogonima, preslaboj ustrajnosti na kvaliteti radnih procesa i izvrsnosti proizvoda,
Slabi smo i u učenju ravnopravnosti. “Ulaskom u Uniju mi sjedamo za isti stol s onima koji donose najvažnije odluke i ravnopravno sudjelujemo u procesu njihova donošenja”, rekao mi je hrvatski glavni pregovarač u pretpristupnim pregovorima Vladimir Drobnjak uoči referenduma o ulasku u EU. Hrvatski političari, ali i veliki dio građana, međutim, dosad kao da nisu prihvatiti činjenicu da smo sada i mi Europska unija. Unatoč formalno izjednačenim pravima Hrvati se, kada prijeđu bilo koju od zapadnoeuropskih granica, i dalje ne osjećaju kod kuće. Hrvatske institucije i dalje u preporukama koje stižu iz Bruxellesa prepoznaju “vanjski pritisak”. Ne koristimo dovoljno pravnu stečevinu EU, ne lobiramo u korist hrvatskih biznisa, ne promičemo u Bruxellesu hrvatski način življenja.
I dalje u velikoj mjeri propuštamo aktivno sudjelovati u europskim procesima donošenja odluka. Ne treba vjerovati Jean-Claudeu Junckeru, predsjedniku Europske komisije, kada, čestitajući nam petu obljetnicu članstva, govori kako se “Hrvatska od prvoga dana ulaska u Europsku uniju ponaša pozitivno kao da je utemeljiteljica”. To nije točno i Juncker to zna, ali od zemlje koja je najdulje provela u čekaonici očekuje se da svaku pohvalu prihvati sa zahvalnošću. To je neugodna, ali ne i teško shvatljiva činjenica. Da, Juncker je sklon Andreju Plenkoviću, što je dobro, i da, Plenković vjerojatno od svih dosadašnjih premijera najbolje razumije što je Unija, bio je duboko uronjen u hrvatski proces pregovora o usvajanju pravne stečevine, ali to je daleko od dovoljnog.
Jedan član Europske komisije, koji nam po protokolu pripada, sa svojim europskim zaduženjima ne unosi hrvatski stav u politiku Unije. Neven Mimica svoj sektor (međunarodna suradnja i razvoj) vodi u skladu s u Bruxellesu postavljenim regulama. Od jedanaest hrvatskih članova Europskog parlamenta, samo troje ili četvero iskoristilo je svoj položaj kako bi utjecali na kvalitetan politički iskorak, ne samo prema Hrvatskoj, nego prema podizanju razine odnosa između starih i novih članica EU. Da bismo bolje i aktivnije sudjelovali u donošenju važnih političkih odluka na razini cijele Unije, izbori za Europski parlament moraju se smatrati važnima, jednako kao i izbori za Sabor koji je najviše zakonodavno tijelo u državi.
Schengen i euro moraju biti prioriteti hrvatske unutarnje, a ne vanjske politike. Obnovljena rasprava o “opasnosti otvorenih granica” (otvorila ju je nedavno predsjednica) ili o posljedicama odricanja od vlastite autonomne monetarne politike jednostavno više nije u duhu vremena. Sa Schengenom, koji jamči slobodu kretanja i rada na području cijele Europske unije, nijedan hrvatski radnik više se nikada ne bi trebao osjećati kao gastarbajter. A kuna, kao ni hrvatski dinar u prvim danima samostalne države, nikada nije bila zamišljena kao trajna valuta; s ekonomijom vezanom prvo uz marku, a kasnije uz euro, od samog početka bili smo čvrsto vezani uz monetarnu politiku Unije. Građani to znaju, zato i računaju u eurima.
Od 1. srpnja 2013. do danas nismo uspjeli postaviti državu kao servis za sve građane EU (nismo je uspjeli postaviti ni kao servis građana RH). To se vidjelo kada se tražila nova lokacija za Europsku agenciju za lijekove, to se osjeća kada velike kompanije u potrazi za svojim europskim sjedištima i dalje zaobilaze Hrvatsku, to je vidljivo i kroz slab interes privatnih investitora da svoj novac ulože u Hrvatskoj, to se na kraju može iščitati i u snažnom odljevu stručnjaka iz Hrvatske. Hrvatska danas ne može konkurirati zemljama u susjedstvu jer ne postoji infrastruktura za međunarodne članove zajednice - premalo je internacionalnih škola, slaba je mogućnost zapošljavanja partnera, iako je geografski blizu, iz Hrvatske je i dalje komplicirano doći do brojnih europskih metropola...
I da, propustili smo riješiti sporna pitanja s najbližim susjedima u EU (Mađarska i MOL, Slovenija i granice...), kao slaba periferna članica Unije ostali smo podložni pritiscima starih velesila SAD-a i Rusije, a naša politika i dalje se u velikoj mjeri vodi kao da smo nevažna, mala, samostalna država.