Nisu baš najkorektnije citirali Andreja Plenkovića. Ovako je on to rekao, čestitajući građanima Dan državnosti te istovremeno izražavajući brigu što ih je sve manje: “Taj trend je svojstven mnogim zemljama u Europi upravo naše veličine, to je jedno od temeljnih pitanja, i jučer smo dijelom o tome govorili, imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike i Srednjeg istoka, gdje je sasvim drukčija situacija, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj”.
Nije, dakle, naglasak na tome da se u Hrvatskoj bolje živi nego u Africi i u Afganistanu - jer to, uostalom, i nije zasluga ove ili bilo koje druge vlade, nego prirodnih i klimatskih pretpostavki na koje vlade nemaju utjecaja - nego je naglasak na tome da se ljudi u Africi i na Srednjem istoku množe bitno življe i aktivnije nego u Hrvatskoj i u, kako Plenković kaže, “mnogim zemljama u Europi upravo naše veličine”. Dakle, nije on htio reći da su Hrvatice i Hrvati nezahvalni mudroj vladi na životnom standardu za kojim bi vapili u Africi i na Srednjem istoku, nego da Hrvatska, kao tipična europska zemlja određene veličine, ima neki demografski ili prokreacijski defekt u odnosu na Afriku i na Afganistan.
U čemu se taj defekt sastoji i što možemo naučiti od Afrike i Afganistana? Na ovo pitanje predsjednik Vlade ne odgovara, ali odgovor nam se sam od sebe nadaje. Štoviše, saznavali smo ga prije trideset i više godina, u vrijeme kada su svi jugoslavenski, pa samim tim i hrvatski mediji dizali paniku oko pojave “bijele kuge”, jer više nam ljudi umire, nego što ih se rađa, ali tad za suprotni primjer nisu uzimani Afrika i Azija. Osim što je to još uvijek bila predglobalizacijska epoha, retorika jugoslavenskog socijalizma bila je ispunjena višim stupnjem samopoštovanja, pa premda su bili nesvrstani, te su voljeli i poštovali svoju afričku i azijsku braću, nije im bilo ni na kraj pameti da se životno uspoređuju s njima. Usporedba je tada bila unutrašnja, interna, gotovo bi se reklo unutarutrobna: s Kosovom. Bilo je to vrijeme siromaštva i neoblikovanog, nedovršenog društva, kada su se kosovski Albanci množili nevjerojatnom progresijom.
Iz te se, pak, okolnosti od početka osamdesetih rađala južnoslavenska, pa specifično srpska paranoja. Bolesna šovinistička i rasistička svijest u kosovskim je Albancima vidjela kolektivno misleće tijelo, čudovište sačinjeno od stotina tisuća pojedinaca koji misle jednom zajedničkom glavom i odlučuju da se toliko razmnože da izmijene etničku strukturu ne samo Kosova, nego i Srbije sve do Niša, Čačka, Užica i Beograda, a onda i jadransku obalu, od Bara i Ulcinja do Poreča i Rovinja. Paranoici su u svakom poštenom slastičaru, pekaru i sladoledaru u svome gradu vidjeli samo kotačić jedne ogromne, čudovišne prokreacijske mašine. Tako je započela duhovna i emocionalna propast milijuna jedinki koje su pretjerano dumale o demografskim prilikama u zemlji, iznalazeći sve same krive zaključke.
Trideset ili četrdeset godina kasnije Kosovo je polupriznata država, koja će svoj stvarni međunarodni subjektivitet steći ukoliko se oko toga dogovori ili istrguje sa Srbijom. Sa susjedima i zemljama bivše Jugoslavije Kosovo nema gotovo nikakve veze. U Hrvatskoj nikad nije prevedena nijedna knjiga albanskog pisca s Kosova. Afganistanski su pisci prevođeni. Prosječni građani, a naročito oni koji svoju naklonost prema kosovskim Albancima zasnivaju na njihovoj antagonizaciji u odnosu na Srbe i Srbiju, nisu u stanju da nabroje tri kosovska grada, dva političara i jednog filmskog redatelja. Po svemu, osim po političkoj retorici, Kosovo je od prosječnog ovdašnjeg domoljuba jednako udaljeno kao Gvineja Bisau, Liberija, Senegal. S tim da o Senegalu on zna malo više, jer je Senegal nastupio na Svjetskom prvenstvu.
Međutim, u međuvremenu formiralo se kosovsko društvo, stvorene su nacionalne ustanove, ljudi su počeli da putuju, mnogo ih je na privremenom ili na stalnom radu u inozemstvu, te, što je najvažnije, zajednica se otvorila prema svijetu, a životni je standard u manjoj diskrepanciji u odnosu na okolinu nego što je bio prije trideset ili četrdeset godina. I kakva je demografska posljedica svega toga? Kosovske matere rađaju manje djece. Mnogo, mnogo manje.
Da bi se popravila demografska situacija, potrebno je satrati društvenu zajednicu, uništiti sve tradicionalne društvene ustanove, uniziti životni standard do krajnjeg siromaštva, do kraja obezvrijediti putne dokumente, uništiti prometne veze, provesti totalnu diskriminaciju i segregaciju većine žitelja, a zatim ih ozloglasiti u očima susjeda. Potrebno je dovesti do energetskog sloma zemlje, uvesti ograničenja u opskrbi električnom energijom, a zatim, pod izlikom kažnjavanja, ukinuti struju čitavim dijelovima zemlje. Također je potrebno sustavno ozloglašavati sredstva za kontracepciju, učiniti ih nedostupnim i preskupim.
I kada se sve to provede, dogodit će se čudo: u najsiromašnijim, najpotlačenijim, najgladnijim, bolestima i masovnim epidemijama najpodložnijim dijelovima zemlje dogodit će se demografski procvat. Ljudi će se množiti kao blesavi, i tada je samo potrebno dovesti Liječnike bez granica, da otvore nekoliko poljskih bolnica i rodilišta, čime će se ograničiti mortalitet novorođenčadi, i zemlja će dobiti neočekivano brojan podmladak. Baš kao da se nalazi usred Afrike i Afganistana. Onepismenjavanje stanovništva prva je mjera koju valja provesti pri svakoj ovako zamišljenoj demografskoj obnovi.
Hrvatska, kao ni mnoge zemlje u Europi naše veličine, ne gubi, međutim, stanovništvo zato što je nedovoljno siromašna, gladna i bijedna u odnosu na Burkinu Faso, Eritreju ili Somaliju. Ona ga gubi upravo iz suprotnog razloga: zato što je nedovoljno bogata u odnosu na Sloveniju, Madžarsku, Češku, Slovačku, Poljsku, Rumunjsku ili Bugarsku - da ostanemo samo pri zemljama koje su u isto vrijeme započele svoju europeizaciju. Pritom, kao što je već toliko puta rečeno, to bogatstvo ne tiče se samo, a ni prvenstveno materijalnog standarda stanovništva, po tom kriteriju Hrvatska je još uvijek minimalno ispred Bugarske, nego se tiče svega onog što zajednicu čini zajednicom. Bogata je ona zemlja čiji građani nisu motivirani da je privremeno ili zauvijek napuštaju. Siromaštvo Hrvatske nije u tome što su se toliki ljudi iselili u Irsku, nego je njeno siromaštvo u tome što je na posljednjim hrvatskim parlamentarnim izborima u Irskoj, na listi za dijasporu, glasao samo jedan jedini glasač. To znači da su ljudi naprosto prekrižili zemlju iz koje su došli. Ili je Hrvatska prekrižila njih, pa su zato i došli u Irsku.
Uspoređujući zemlju kojoj je na čelu, dovodeći je u kontekst drugih europskih zemljama, a onda je konfrontirajući zemljama Afrike i Srednjeg istoka, Andrej Plenković vjerojatno govori nešto u što ni sam ne vjeruje. Govori ono što će se uklopiti u dnevne ceremonijale programiranih hrvatskih medija. I onda se iznervira kad ga tendenciozno citiraju ili kad u njegovoj izjavi stave naglasak na pogrešnu stvar. Ali i to je mnogo bolje nego da se bave onim što je on zbilja rekao, pa da sasvim ozbiljno krenu uspoređivati društvenu i demografsku situaciju u Hrvatskoj sa situacijom u dvostruko manjim Sloveniji, Estoniji i Letoniji, u malo većoj Slovačkoj ili u, isto tako malo većoj, Norveškoj. Od pitanja što sve Hrvatsku razlikuje od Gvineje Bisau i Eritreje, bilo bi dramatično važnije istražiti što to Hrvatsku razlikuje od Norveške, Estonije i Slovačke.
Samo što se rezultati tog istraživanja ne bi mogli svidjeti ne samo Andreju Plenkoviću, nego ni svima onima koji su u posljednjih dvadeset i osam godina vladali Hrvatskom. Demografsko stanje u pojedinim europskim zemljama redovito je slika stanja u društvu. Broj knjižara u glavnome gradu, kao i postojanje disidenata, progonjenih pisaca, kazališnih redatelja i glumaca, u Europi će ostaviti značajne demografske posljedice. U Africi je, i u Afganistanu, pak, drukčije. Europa se kroz stoljeća bavila pitanjima slobode, a sloboda je zasnovana na paradoksima. Recimo, zabranite li u europskoj zemlji abortus, broj novorođene djece će se dramatično smanjiti. Razumijevanje takvih paradoksa je razumijevanje Europe.