Pred sam kraj ove godine mediji su objavili jednu dobru vijest: dva mladića koja žive u životnom partnerstvu konačno su, nakon dvije godine suđenja, dobili dozvolu za udomljavanje djeteta. Ova je odluka nazvana povijesnom jer se tako što u Hrvatskoj dogodilo prvi put. Sretan par osvanuo je na naslovnicama, a odluku je pozdravila svekolika napredna javnost. Tako je odluka Upravnog suda, u skladu s međunarodnom sudskom praksom postala presedan i tzv. prijelomna vijest kod nas. Mali korak za čovječanstvo, ali ne i za zemlju u kojoj se homoseksualnost još uvijek često tretira kao zazorna bolest.
Zašto toliko dugotrajna procedura? Zbog zakonskih propisa ali i društvenih predrasuda. Naime, zakon o udomiteljstvu ovakav kakav je, do sada je očito favorizirao raznospolne parove. No dovoljno je pogledati statistike o nasilju u obitelji pa se uvjeriti u problematičnost takvog odlučivanja. Jer nisu svi raznospolni roditelji ni dobri ni poželjni, kako očevi tako i majke. Takvima se ovaj zakon ne bavi - ali se bavi, recimo, kazneni. Uostalom, da su toliko superiorni, ne bi ni bilo djece za posvajanje. Majke ih ne bi ostavljale u sirotištima, niti bi ih socijalne službe oduzimale nepoćudnim raznospolnim roditeljima i punile domove za nezbrinutu djecu gdje će godinama čekati na “pogodne” udomitelje ili usvajatelje.
Broj djece u domovima je 2017. iznosio 1172, što je porast od 36% u odnosu na prethodnu godinu. Iste godine usvojeno ih je samo 15. S obzirom na situaciju, bilo bi logično imati zakon koji bi što većem broju ljudi omogućio i udomljavanje i usvajanje. Međutim, u raspravama koje su uslijedile o ovoj odluci jedna je socijalna radnica rekla sljedeće: “Prije dobivanja dozvole prethodi detaljna procjena svih elemenata koji se tiču udomiteljstva... Oni koji žele postati udomitelji moraju zadovoljiti sve potrebne elemente.” I tako je dotaknula samu bit problema, a to je društveno licemjerje.
Što to znači da moraju “zadovoljiti sve potrebne elemente”? Vjerojatno stabilan brak i stabilne prihode (ako je takvo što uopće danas moguće), pa zadovoljavajući stambeni prostor - pa nećemo valjda dijete dati na udomljavanje ili usvajanje ljudima koji mu ne mogu osigurati vlastitu sobu? Zatim sasvim sigurno slijedi niz medicinskih uvjerenja i psiholoških testova kojima će se ustanoviti karakteristike osobnosti udomitelja, na primjer da nisu nasilnici, kao i da ne pate od kakve psihičke ili druge ozbiljne bolesti. Tek kad prođu i te “elemente”, dobivaju nešto što u ovom kontekstu naravno zvuči cinično, a što na primjer vlasnici pasa dobro znaju, neku vrstu “dozvole za uzgoj” djeteta. Baš kao da odgoj djece nije aktivnost kojom se svakodnevno bavi većina ljudi na svijetu, među kojima su, usput budi rečeno, i manijaci i bolesnici, i kriminalci i ubojice, i nasilnici i kojekakvi nestabilni i nesituirani očevi i majke. Ima i djecoubojica i pedofila, onih koji ih ostavljaju da gladuju ili ih drže u podrumu. Dakle ima svega i svačega jer, pogađate već - da bi dobili dijete nisu morali “zadovoljiti sve elemente” niti ispunjavati baš nikakve, niti minimalne uvjete prema kojima nikada ne bi zadovoljili zakone ni socijalne službe, kao uostalom ni pola čovječanstva. Kad se muškarac i žena odluče imati djecu nikakva ih komisija ne propituje niti imaju li ih čime prehraniti. Dovoljno je što su raznospolni! Srećom, mali broj ostavlja djecu na brizi društvu. Očito je, međutim, da za udomljavanje i usvojenje vrijede specijalna pravila, čini se otežavajuća, kao da im je cilj demotivirati ljude, a ne olakšati im. Kao da se pretpostavlja loša, a ne dobra namjera udomitelja i usvojitelja općenito - a istospolnih pogotovo.
Očito zakoni slabo funkcioniraju. Je li za dijete zdravo da u domu boravi prosječno tri godine, iako što je starije, dijete ima manje šanse da ga netko posvoji ali i da se prilagodi životu u novoj obitelji? Naravno, ako se već mogu birati osobe koje se za dijete, za razliku od njegovih bioloških roditelja, žele brinuti, treba odabrati najbolje kandidate, ali i u mjerenju njihovih kvaliteta treba naći pravu mjeru. Zbog djece koja čekaju svoj red. Zakon bi se u tom smislu trebao ravnati prema nalazima psihologa, koji su ustanovili da je djeci u djetinjstvu najvažnije pružiti ljubav i da emocije igraju najveću ulogu u prvim godinama života. Isto tako im je manje važno tko im tu ljubav pruža, je li to mama, baka, teta, udomitelji ili usvojitelji, glavno je da je dijete osjeti. S jedne strane imamo roditelja koji dijete ne želi ili ga ne može odgajati pa ga ostavlja na brigu društvu - a s druge osobe (bez obzira na spolnu orijentaciju) koje to baš žele. Zakoni bi im trebali olakšati i ubrzati i udomljavanje i usvajanje. Sa stanovišta djeteta (pa i zakona, ako zastupa njegov pravi interes) dileme nema. Ako dilema ipak postoji, to znači da društvo svojim zakonima samo pothranjuje diskriminaciju i licemjerje na štetu djece.