Prošlo je neopisivih mjesec dana sna, koji će se prepričavati unucima. No, sve što svijetli, ima neku mrlju. U danima ponosa i slave provlačilo se da nas je uspjeh nogometaša ujedinio. Opsjednuti smo time. Stalno bismo bili jedinstveni, a to miriše na uniformiranost. O jedinstvu govore one političke snage koje pod time podrazumijevaju “svoje” jedinstvo, pa makar padale glave da bude jedinstvo.
No, javnost se, kako to biva u demokraciji, uskoro (opet) podijelila. Tragedija? Ma ne. Na svečanom dočeku reprezentacije glavna zvijezda bio je upravo čovjek koji najviše razdvaja i razjedinjuje - Marko Perković Thompson. I od tog našeg nabildanog i dirigiranog jedinstva opet ništa. Thompson nije čovjek koji spaja. Kao što za reprezentaciju ne navijaju samo oni koji ga slušaju.
Dapače. Je li pojava kontroverznog pjevača, koji pjeva pjesme po melosu slične zadnjoj fazi Bijelog dugmeta i isto tako suspektnoj Ceci, nešto zbog čega treba dovoditi u pitanje uspjeh reprezentacije ili preispitati našu podršku? Odnos prema domovini nije jednak odnosu prema režimu i političarima, ma koliko nam to nametali. Hrvati smo bili i kad smo voljeli ili mrzili Tita ili kad patimo zbog Hrvatina koji su nas opljačkali u privatizaciji. Thompson nije priča svih Hrvata, ali naših nogometaša jest.
To je njihova muzika. Nisu takvi da u autobus pozovu zagrebačke soliste. Oni slušaju Thompsona, kao što slušaju i Milu Kitića. I nisu oni zbog Thompsona, kako ih želi prikazati u svojoj bizarnoj ljubomori Aleksandar Vučić, zadrigli ustaše. Oni iskreno navijaju za Đokovića, a Rakitić i srbijanski izbornik Mladen Krstajić su zbilja - k’o braća. No, Krstajić u zanosu diže “tri prsta” (to je pandan Za dom spremni, jer su pod tim znakom provođeni zločini nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima) na koncertu Baje Malog Knindže, čiji je politički diskurs istovjetan Thomposonovu, samo na srpsku stranu. Lijepa je Đokovićeva poruka “vatrenima”. Đokovića su u Srbiji razapeli i vrijeđali zbog toga. A toliko je proslavio Srbiju svojim pobjedama, kao što je Rakitić zaslužan za neviđenu popularnost Hrvatske.
Apsurd je da Thompson (i oni koji napadaju Đokovića) uopće nije pridonio pozitivnom imidžu Hrvatske, ali je za Rakitića on “kralj”, kao što je Krstajić brat. To je šizofrenija Balkana. Rakitića ću uvijek voljeti kao igrača unatoč tomu što se grozim Thompsona i svega što on predstavlja. On nije moja Hrvatska. Rakitić - kako god okrenuli - jest. I što sad? Đoković jest most za normalizaciju odnosa sa Srbima. Iskompleksirani Vučić nije. On se zakopava od početka Prvenstva. Vučićeva Srbija neukusno je opsjednuta Hrvatskom i “dokazivanjem” njenog fašizma do iznemoglosti. Zar mu nitko ne može reći da je tragikomično prvo navijati za Ruse, pa kad ih Hrvati dobiju, za Engleze, pa kad i oni izgube, deklarirati se za Francuze.
I onda u sve to upetljavati Jasenovac, Oluju i, najapsurdnije - da je sve ovo na Prvenstvu zbog mržnje prema Srbima. I to kada on rehabilitira srpskog fašista Milana Nedića i kad svi svjetski mediji, osim srpskih, pišu da su “srpske milicije ubile Modrićeva djeda i spalile mu rodnu kuću”. Vučić nije izdržao nego je razotkrio slabost i toliku frustraciju zbog uspjeha Hrvatske kao još jedne nepravde nanesene Srbima. Da hoće tako češće, pa da budemo i prvaci svijeta. I ono najvažnije - on ne može biti čimbenik stabilnosti na Balkanu, ali Đoković i Rakitić eto - mogu.