Pokajao se, žao mu je. Pa je red da mu se umanji kazna, za petinu. S pet na četiri godine zatvora.
I to je u redu. Jer kad se čovjek pokaje, to znači da je uvidio svoju grešku, da mu je neizmjerno žao, da će učiniti sve da ispravi učinjeno, da zna da nikad više neće ponoviti ništa slično i da će svaku kaznu za svoje nedjelo prihvatiti i odslužiti jer je to najmanje što može učiniti, znajući da će žrtva zauvijek živjeti s posljedicama njegova nedjela.
I zato je doista red da mu se umanji kazna. Osim kad je u pitanju sasvim druga vrsta počinitelja - onakvoga koji je dobar dio suđenja tvrdio da nije kriv “kako se to navodi” za to što je djevojci smrskao lice udarajući joj glavom u umivaonik dok umivaonik nije puknuo, koji je dobrim dijelom svoju obranu temeljio na ocrnjivanju žrtve i “sama si je kriva” argumentu, koji je, vidjevši da je vrag odnio šalu, na kraju postupka ipak priznao krivnju i procijedio da se kaje, a kad mu je kazna smanjena za “samo” petinu, mrtav hladan izjavio da je dobio kaznu kao da mu je suđeno za neko teško djelo, a ne “za nanošenje obične teške tjelesne ozljede” te da “ovakve presude za slomljeni nos nemaju smisla”.
Jer njemu ovakve presude stvarno nemaju smisla. OK, treba ga opomenuti, stvarno je malo pretjerao te večeri u kafiću, bio je i popio, a ona mu je digla tlak - ali četiri godine zatvora?
I možemo razumjeti da je njemu presuda besmislena i da njemu jedan ženski slomljeni nos ne vrijedi ni tjedan dana hlađenja u zatvoru, a kamoli četiri godine. Ali ono što ne možemo razumjeti i ne želimo prihvatiti jest činjenica da sud upravo to navede kao olakotnu okolnost ovakvom počinitelju - da se pokajao, da je izrazio žaljenje i da je priznao je krivnju. Jer nije, i sasvim je jasno da nije.
A sud je, unatoč tome, poslao poruku što o nasilju nad ženama misli te pouku o tome što treba činiti sljedeći počinitelj kojem će se, baš kao i Daruvarcu, dogoditi da ga iznerviraju.