U ivanjskom predvečerju 23. lipnja Aleksandar Vučić je poput Cezarove duše u Venerinim rukama uzletio do zvijezda i zablistao na nebu, ravan novom božanstvu, gotovo onako kako je to opjevao Ovidije (Caesar in urbe sua deus est). Najnovija metamorfoza gospodara Srbije popraćena je banalnim govorom, primjerom Vođine uvjetovane dobrohotnosti. I dok je on pričao kako "danas, ova Srbija, naša Srbija, nema preči zadatak nego da podeli, sa komšijama, susedima, to ubeđenje, tu veru, da nikome od nas ne može da bude dobro ako je onome drugome loše", prilazili su susjedi i komšije - neki se rukovali, neki se ljubili, neki i više puta, ovisno o susjedskoj suzdržanosti i oprezu - da bi doznali da "mi Srbi i vi Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci i Makedonci zajedno možemo planine da pomeramo, ne praveći nikakve nove Jugoslavije, ali radeći zajedno i boreći se zajedno za bolje sutra naših siromašnih građana. Da, uspeli smo sa našim mađarskim prijateljima da napravimo najbolje odnose, da granicu obezbeđujemo zajedno sa austrijskim policajcima. I nije to dovoljno".
Slavljenik je nastavio s "četiri stupa" (EU, SAD, Rusija, Kina) i upozorio da i to nije dovoljno "ako nas, zbog situacije u regionu, svi vozovi budu zaobilazili". Zapravo, "ako ne shvatimo da nam je istorija zajednička, u svojim posebnostima, i da svako veliko ime, poput Teslinog, mora samo da nam bude veza, da nas spaja, i pomogne nam da, ubrzano počnemo, na tim veličinama koje su rođene u toj čudnoj mešavini, da gradimo, puteve i pruge, koje sve nas vode u budućnost". Nikako da se otmete osjećaju da ste sve to čuli u nekom drugom izričaju - ideološkom i retoričkom, u nekom drugom životu, do, hélas - trenutka stvarnosti: "Srbi kao narod moraju da izaberu brzi kolosek. I mi u Srbiji i naš narod u Republici Srpskoj i u celom regionu" (www.predsednik.rs, 23. lipnja). Ostaje blagi regionalni mamurluk. Ništa nova pod balkanskim nebom.
Zašto Srbija u svojoj odglumljenoj pomirljivosti zapravo pokazuje svoju slabost? Zato što srbijanska politika u "celom regionu", a ona je sve osim dobrosusjedske, ima šansu samo ako je Srbija ono što trenutno nije - snažna, sređena i uspješna. Umjesto toga, Vučić igra toplo-hladnu igru s Hrvatskom (upravo se sjetio da su hrvatsko-srpski odnosi "uvek bili i uvek će biti kičma odnosa u celom regionu", Politika, 24. lipnja), a njegova mandatarka Ana Brnabić prodaje priču da se "Srbija otvara i etablira kao pravi regionalni centar, možda ne samo Jugoistočne, već i Centralne i Jugoistočne Evrope" (Politika, 23. lipnja). No, odabir Aleksandra Vulina za ministra obrane, kao i nastavak mandata Ivice Dačića u vanjskim poslovima, podcrtava pretežito prorusku politiku Beograda (AP, 27. lipnja). Zapravo, Vučić računa na potporu Moskve u balkanskoj politici, posebno protiv Kosova. Zato se i umiješao u kosovske izbore sa svojom Srpskom listom, koja je osvojila svih deset mandata rezerviranih za Srbe u kosovskom parlamentu.
Paradoksalno, u tomu je i prednost Srbije. Kad god zapadnoeuropski političari u Vučiću traže "umjerena" sugovornika (u tomu prednjače austrijski i njemački pučkaši), oni su spremni zadovoljiti se svakim znakom ablacije od Rusije, ma koliko beznačajna i varljiva. Sa svoje strane ruski predstavnici, poput potpredsjednika ruske Vlade Dmitrija Rogozina, Putinova predstavnika na Vučićevoj inauguraciji, ulažu velike napore kako bi Srbiju uvjerili da je važno što su "došli svi balkanski lideri. To naglašava ulogu Srbije kao najveće i najautoritetnije države u regionu, od koje mnogo toga zavisi". Poručio je da će uvjet za ulazak Srbije u EU biti "da se odreknete Kosova. Vi to nikad nećete uraditi. Nijedan najprozapadniji Srbin nikad neće izdati svoju otadžbinu". Uostalom, što je EU? To su "sve bivši momci sa barikada, sve bivši studenti huligani livaki, maoisti, trockisti, koji su vremenom shvatili da se treba presvući, počeli su da se umivaju, tuširaju, da oblače odela i sad su Evropska komisija. To je EU". Srbiji je obećao ne samo ruske MiG-ove, "već mnogo toga... tenkovi, transportni avioni. Ozbiljna i velika pomoć" (www.takostojestvari.rs, 25. lipnja). Sa svoje strane gen. Petr Pavel, načelnik vojnog odbora NATO-saveza, u ponedjeljak je izjavio da nema nikakvih dvojbi o sve većoj opasnosti ruskog naoružavanja - rastu sposobnosti u konvencionalnoj i nuklearnoj komponenti, ali da su ruske namjere manje jasne. Naglasio je posebnu opasnost koja prijeti Turskoj (Politico, 26. lipnja).
U međuvremenu, u Zagrebu nema baš nikakvih novih ideja u vanjskoj politici. Nova ministrica Marija Pejčinović-Burić ponavlja poznati stav da će Hrvatska "inzistirati na kriterijima" kad je riječ o širenju EU, ovaj put u regiji. Dobro je, međutim, čuti da Hrvatsku "zanima jača prisutnost u srednjoeuropskom prostoru, posebno u okviru inicijative V4+ (Višegradska skupina)" i da će se Hrvatska "u razgovorima o budućnosti EU zalagati za to da se ne radi na dijeljenju na članice prvog, drugog i trećeg kruga" (Večernji list, 25. lipnja). No, ako je suditi po javnim istupima, u Zagrebu se ipak zanemaruje nova strateška situacija u Europi i opipljive posljedice za europski Jugoistok.
Kao rezultat Brexita, Trumpove politike i uspona novog gospodarskog modela koji promiče Emmanuel Macron, postupno se razvija dvoslojna Europa. Macron, valja napomenuti, nije tek karikaturalni globalist, nego prije europski integralist, koji želi omeđiti eurozonu u borbi protiv sve jače konkurencije. Njegovi prijedlozi antidampinških mjera protiv (kineske) trgovinske politike, provjere stranih investicija, uzajamnosti u javnoj nabavi, usklađivanja poreznih režima i kažnjavanja zemalja-članica za izvoz jeftine radne snage, upitno su liberalni, ali što je važnije, ozbiljno prijete održavanju istočnoeuropskog gospodarskog modela u nizu zemalja-članica, među njima i u Hrvatskoj. Zato su ga prošlog petka u Bruxellesu predstavnici Višegradske skupine dočekali s isukanim sabljama (Politico, 23. lipnja).
Hrvatski predstavnici bili su, po običaju, nevidljivi, premda Hrvatska dijeli mnogo toga s višegradskim zemljama, a posebno osjećaj nezadovoljstva što vlada percepcija kako koriste Europu kao "supermarket". Naši ljudi, kao i građani drugih srednjoeuropskih zemalja, nisu zadovoljni dvostrukim standardima, koji su bjelodani u nedavnim otkrićima o nižoj kvaliteti zapadnih proizvoda na istočnim tržištima. Oni se ne sele u Irsku i Njemačku u prvom redu zato što nekomu žele oduzeti radno mjesto, nego zato što ne žele raditi za niske nadnice od 3.000 kuna mjesečno. Radno sposobno stanovništvo, kod nas i u Istočnoj Europi općenito, sve više se smanjuje, ne samo zbog općeg starenja nego i zbog iseljavanja. Ako se ovi trendovi nastave, neke od zemalja u široj regiji (baltičke zemlje, Slovačka, Slovenija, zatim Bugarska i Rumunjska) izgubit će između 4 i 9 posto stvarnog GDP-a i između 3 do 4 BDP-a po glavi stanovnika do 2030. godine. Hrvatska nije u tako lošem položaju, ali predviđa se da će, u istom projiciranom razdoblju, njezin stvarni rast BDP-a biti 2 posto, jednako kao i BDP po glavi stanovnika (IMF Staff discussion note, srpanj 2016.). To nije neka perspektiva. Što učiniti pod takvim okolnostima? Dopustiti da galama oko niza neliberalnih akcija Orbána i Kaczyńskog onečisti legitimne zahtjeve za demokratskim odlučivanjem u EU i predati se nerazumnim odlukama Pariza i Berlina? Ili, poput Orbána, tražiti varljive priključke na Moskvu, u nadi da Vučić nije preuzeo sve ruske franšize u "regionu"? Ili se nadati da Trumpova "transakcijska diplomacija" (čitaj: ništa za tebe neću učiniti ako nešto ne učiniš za mene, quid pro quo) neće biti prestrogo primjenjivana u našem slučaju? Kolikogod to zvučalo nemoguće, moramo se, unatoč savezima i obećanjima, sve više oslanjati na vlastite snage. To znači da moramo biti vrlo promišljeni, posebno u rashodima, gdje Plenkovićeva Vlada trenutno rasipa ograničene državne resurse kako bi potkupila svaki mogući izvor nezadovoljstva. To je najgora politika, posebno u opasnim vremenima.