Petak, 25. svibnja 2018., ostat će zapisan u povijesti irskog društva kao neupitna prekretnica. Tri godine nakon što je postala prva zemlja u svijetu koja je uvela bračnu jednakost putem referenduma, Irska je dvotrećinskom većinom (66,4% prema 33,6%) izglasala ukidanje Osmog amandmana na referendumu koji je imao jednu od najvećih izlaznosti ikada dosad (64,5%). Dugi niz godina većina političara iz glavnih političkih stranaka u Irskoj izbjegavala je ovaj referendum jer su se bojali okršaja s iznimno dobro financiranim protivnicima prava na pobačaj i strepili od njihove pretpostavljene moći i utjecaja. Ispostavilo se da nisu bili na istoj valnoj duljini kao irski narod, s obzirom na to da je većina glasača izjavila da su odlučili kako će glasati i prije nego što je počela referendumska kampanja.
Margaret Thatcher još je u ožujku 1975. napomenula da su referendumi “sredstva diktatora i demagoga” jer reduciraju odgovore na složene probleme na jednostavno “da” ili “ne”. Upravo zato prošli vikend u Irskoj se, u biti, održao referendum protiv referenduma, i to onog iz 1983.
U Irskoj 1983. nije bilo prava na pobačaj, no slaba vlada bila je podložna pritiscima dobro organiziranih i međunarodno financiranih protivnika pobačaja koji su, ruku pod ruku s Katoličkom crkvom, željeli ustavom onemogućiti bilo kakvu buduću liberalizaciju po tom pitanju. Nakon kampanje koja je temeljito ušutkala sve drugačije glasove, tvrdeći da je ovaj amandman izraz “pravog irstva”, u ustav je uveden članak broj 40.3.3 koji glasi: “Država priznaje pravo na život nerođenima i, uzevši u obzir jednako pravo na život majke, nerođenima jamči da će to njihovo pravo poštivati i da će, do najveće moguće izvedivosti, to pravo braniti i pravdati zakonom”.
Davanje prava na život tzv. nerođenima krajnji je cilj svih grupa koje se protive pravu na pobačaj. No, na što se izraz “nerođeni” točno odnosi? Uvođenje ove potpuno nove kategorije osobnosti u ustav stvorilo je goleme pravne dileme o kojima se uopće nije raspravljalo tijekom referendumske kampanje 1983. Ako se tvrdi da “nerođeni” postoje od trenutka začeća, znači li to da je uzimanje pilule za jutro poslije sada kazneno djelo? Kako se, na kraju, uopće može jamčiti pravo na život jednom fetusu koji ne može postojati ni na koji drugi način osim u tijelu druge osobe, točnije žene? I, najbitnije od svega, je li život ove stvarne žene jednako vrijedan onom fetusa ili je u stvarnosti manje vrijedan? Konačno, u ovom pravnom scenariju primarna funkcija žene je ona nositeljice fetusa, a njezina uloga je da fetus i trudnoću iznese do kraja.
Ova pitanja proizašla iz 8. amandmana nisu predstavljala nekakve apstraktne probleme, naprotiv. Gotovo istog časa kad je referendum prošao, njegov drastični upliv u svakodnevicu Irkinja postao je više nego očit. Važno je istaknuti da je prošlotjedni rezultat u potpunosti reakcija na posljedice referenduma iz 1983. - radilo se o brisanju iz ustava ovog štetnog i nelogičnog prava na život za “nerođene”.
Mnogi Irci koji su glasali za 8. amandman bili su iznenađeni da je njegovo uvođenje značilo i kriminalizaciju dijeljenja bilo kakvih informacija o mogućnosti pobačaja u susjednoj Velikoj Britaniji, budući da su takve informacije sada stavljale život nerođenih u opasnost. Carina bi zaplijenila i redaktirala strane časopise poput Cosmopolitana koji su sadržavali oglase za klinike u Britaniji u kojima se mogao izvesti pobačaj. Krajem 1980-ih vođe studentskih zborova završavali su na sudu pod prijetnjom zatvorske kazne zbog širenja ovih informacija zahvaljujući tužbama koje su pokretale ne državne instance nego aktivističke grupe protivnika prava na pobačaj.
Kampanja za povlačenje ovog Amandmana stvarno je počela još 1992. tzv. Slučajem X. Radilo se o 14-godišnjoj djevojčici koja je ostala trudna pošto ju je silovao čovjek koji ju je zlostavljao dvije godine. Njezin otac obavijestio je irsku policiju da obitelj namjerava putovati u Britaniju radi pobačaja, no zaustavio ih je javni tužitelj Irske i onemogućio im odlazak na temelju 8. amandmana. Slučaj je šokirao zemlju, koja do tog trenutka nije bila svjesna da je glasala za prisiljavanje djevojčica na rađanje djece svojih silovatelja.
Uslijed masovnih demonstracija zbog ovog i drugih sličnih slučajeva, sazvan je još jedan referendum 1992. Njime je dopušteno širenje informacija o mogućnostima pobačaja u Britaniji, a ženama je dozvoljeno putovati u inozemstvo kako bi pobacile. Irska je oduvijek imala otprilike isti broj pobačaja kao i sve druge zapadnoeuropske zemlje. Procjenjuje se da je oko 170.000 žena pobacilo u inozemstvu od uvođenja 8. amandmana. Znakovito je da se protivnici pobačaja i njihove grupe više ne suprotstavljaju pravu na putovanje, i moglo bi se raći da je uvođenje jeftinih letova između Irske i Britanije produljilo život ovom Amandmanu. Drugim riječima, problem se izvozio.
Godine 2010. Europski sud za ljudska prava presudio je da Irska krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima zato jer zakonom ne omogućava pobačaj kada je život žene ugrožen. Dvije godine poslije, 28. listopada 2012., Savita Halappanavar, 31-godišnja zubarica, preminula je u Sveučilišnoj bolnici Galway. Bila je u 17. tjednu trudnoće, a umrla je od akutne sepse. Tijekom istrage zaključeno je da bi njezin tretman bio drugačiji, i da je njezin život mogao biti spašen, da je doktor smio izvršiti pobačaj. Umjesto toga, činjenica da je fetusu kucalo srce značila je da do zahvata nije došlo sve do trenutka kad je već bilo prekasno za Savitu.
Ne čudi da su liječnici bili na prvim crtama kampanje za ukidanje 8. amandmana budući da su se izravno suočavali s njegovim posljedicama. Njih možda najbolje ilustrira jezivi slučaj “Gospođice P” iz 2014. Radilo se o mladoj trudnici s ozbiljnim ozljedama glave koja je proglašena klinički mrtvom zbog otkazivanja funkcija mozga. Međutim, stavljena je na aparate budući da je fetus i dalje pokazivao znakove života. To je učinjeno iako je imala otvorene rane na glavi i iako joj se tijelo već počelo raspadati, i iako nije bilo šanse da dijete bude živorođeno. Nakon tri tjedna pravnih prepirki, irski Vrhovni sud odlučio je da je se može skinuti s aparata.
Ovaj slučaj, kao i slučaj Savite Halappanavar opravdano su u svoje vrijeme bili udarne vijesti diljem svijeta, no svakog dana u Irskoj trudne žene morale su ići u inozemstvo kako bi mogle prekinuti trudnoću nastalu zbog silovanja ili malformacije ploda zbog koje bi fetus preminuo prije ili netom nakon poroda. Žene u ovim situacijama nisu imale pristup pobačaju u Irskoj.
Godine 2016. irska Vlada osnovala je Savjet građana (Citizen’s Asembly), čija je svrha bila raspravljati i promisliti ustavna pitanja te dati preporuku. Ovaj novi, eksperimentalni, oblik promišljene direktne demokracije uključivao je 99 članova irske javnosti na čelu s predsjedavajućim koji su se nalazili vikendom kako bi razmatrali i sastavljali preporuke o ustavnim pitanjima. Prvo pitanje koje su razmotrili bilo je ono 8. amandmana. Nakon što su saslušali 13.000 svjedočanstava, Savjet građana preporučio je da se ukine 8. amandman i da Vlada ozakoni pobačaj do 12. tjedna trudnoće. Prijedlog je proslijeđen parlamentarnom povjerenstvu koje ga je, na iznenađenje mnogih, podržalo.
Nakon što su saslušali i proučili činjenice i svjedočanstva o osobnim iskustvima, mnogi konzervativni katolički političari koji su tijekom cijele svoje karijere bili protivnici prava na pobačaj, uključujući samog premijera te vođu stranke Fianna Fáil, Micheála Martina, na kraju su se zauzeli za ukidanje amandmana. Mišljenje su promijenili, a to je izrazito važno naglasiti, ne toliko zbog izjava medicinskih stručnjaka koliko zbog svjedočanstava iz prve ruke žena čiji su životi bili dovedeni u pogubne i bolne situacije zbog 8. amandmana. Njihova svjedočanstva odzvanjala su cijelom zemljom.
Mnogi Irci i Irkinje koji i dalje imaju moralne dvojbe u vezi pobačaja izjavili su da su odlučili glasati za ukidanje 8. amandmana nakon što su saslušali hrabre žene koje su izašle u medije progovoriti o vlastitim iskustvima putovanja u Britaniju radi prekida trudnoće zbog akutnih malformacija ploda, te zbog razgovora s prijateljicama i članicama svojih obitelji koje su pobacile. Pitanje pobačaja u Irskoj više nije bilo pitanje nekih apstraktnih brojki - sada su te brojke dobile ženska lica i imena. I velika većina populacije odlučila je da njihove sestre, žene, partnerice, ljubavnice, prijateljice, unuke i susjede imaju pravo samostalno odlučivati o svome tijelu i da ne moraju trpjeti prisilne trudnoće.
Govoreći o složenoj i teškoj stvarnosti svojih trudnoća i izbora, ove žene pokazale su da stvarni život nema ništa zajedničko s ideološkim čistunstvom 8. amandmana. Riječima premijera Lea Varadkara od prošle subote, “Glasali smo kako bismo stvarnost pogledali ravno u oči i nismo trepnuli”.
*autor je stručnjak za irske studije, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci
Prevela Antonija Primorac