KONTROLNA TOČKA

Svaki uspjeh rezultat je čvrste odluke da se bude najbolji

Tom Dubravec / CROPIX

Tim Zlatka Dalića pokazao je da se famozni hrvatski jal - ta loša osobina nacije o kojoj je Vjekoslav Klaić pisao još 1917. godine - može nadrasti. I da to donosi rezultate

Nogomet je specifičan po mnogočemu, pa i kao posebna vrsta biznisa koja često poziva na podizanje obrva. Ipak, kad smo prošli ponedjeljak u Globusu birali “menadžera tjedna”, Zlatko Dalić bio je jedini logičan izbor. Ne samo zato što je “autsajdersku” Hrvatsku doveo (ili vratio, kako hoćete) u sam vrh svjetskog nogometa, nego zato što je pokazao sve vrline dobrog lidera, vrste koja u Hrvatskoj izumire: pokazao je da zna upravljati timom u ekstremno konkurentnom okruženju, pokazao je čvrsto poznavanje materije (nogometa kao sporta), sposobnost donošenja brzih odluka (Kalinić), ali i humanu mekoću u kritičnim trenucima koji su na njegov tim mogli djelovati obeshrabrujuće. Pokazao je, uglavnom, ono što nedostaje hrvatskom menadžerskom kadru u onom pravom, dosadnom, ozbiljnom biznisu.

- Generacija Dalićevih vitezova nadmašila je generaciju Ćirinih sinova - rekla je uoči zadnjeg okršaja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, čiji će ruski nogometni performance također ostati zapamćen. U pravu je u i jednome: mjerimo li Dalićev uspjeh kroz marketinški potencijal važan za cijelu zemlju, teško ćemo pronaći ikoga tko je ove godine Hrvatsku učinio vidljivijom i globalno prepoznatljivijom. Pitanje je međutim možemo li, unatoč opravdanoj euforiji, usvojiti predsjedničinu (i ne samo njenu) tezu da “ovaj trenutak optimizma može pokrenuti pozitivne procese u Hrvatskoj i zemlju dovesti do gospodarskog uzleta”. Da bismo tu lijepu zamisao ostvarili, hrvatskom biznisu, ali i hrvatskoj politici trebalo bi otprilike još stotinjak menadžera “Dalićeve vrste”. Nažalost nemamo ih, a kada nam se takvi ljudi i dogode, nastojimo ih otjerati.

Upravo je u tijeku smjena igrača u najbolje uigranom timu u državi (osim, naravno, Dalićeva). Za guvernera Hrvatske narodne banke ponovno je imenovan Boris Vujčić, što unatoč povremenim zamjerkama monetarnoj politici i nije iznenađenje, ali jamči profesionalni kontinuitet instituciji. Kako je ovo, s obzirom na očekivani ulazak u eurozonu prije kraja Vujčićeva šestogodišnjeg mandata, vjerojatno posljednji pravi guvernerski mandat u HNB-u, s novim članovima organizacijskog tima HNB će biti spreman preuzeti ulogu ECB-ova ogranka u Hrvatskoj. Vujčić je tu, kao i nekoliko njegovih prethodnika, u jednome sličan Daliću - znali su organizirati tim. Čak i s promijenjenim sastavom najbližih suradnika, HNB-ov stroj može nastaviti svojim bešavnim načinom rada. Možda je pomalo anemičan (tu bi ambicije Sandre Švaljek kao guvernerove zamjenice mogle doći do izražaja), ali ta je institucija otpočetka zamišljena kao igrač na sigurno.

Hrvatska kuna nije valuta za nadmetanje s konkurentima. Nikada nije ni bila. Kuna je alat za približavanje odavno razvijenim ekonomijama zemalja koje su osnovale Europsku uniju. Kad se rastane s kunom, Hrvatska bi, na zajedničkom schengenskom igralištu, protivno onima koji još i danas misle da smo trebali ostati izvan EU, trebala postati važnim spojnim igračem eurokluba, čija će uloga biti toliko jaka koliko će sam biti dobro istreniran.

Dodaci Vujčićevu timu nisu stigli niotkuda, tu je iskusni HNB-ov igrač Slavko Tešija (bio je direktor HNB-ove Direkcije za platni promet s inozemstvom i odnose s inozemnim bankama), Roman Šubić od 2004. do 2017. bio je nadzornik u HNB-ovu sektoru kontrole banaka, sada predaje bankarstvo i javne financije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a Martina Drvar vraća se u HNB iz frankfurtskog sjedišta Europske središnje banke. S obzirom na iskustvo, novi viceguverneri trebali bi se lako uklopiti u uigrani tim iz kojega su na ovom Vujčićevu prvom poluvremenu (teško je vjerovati da bi njega zanimao i treći mandat, nakon što Hrvatska uđe u eurozonu) izašli Relja Martić, Vedran Šošić i Damir Odak, trojac koji mu je dosad bio snažna podrška.

Još jedan tim koji nismo voljeli, iako je protekle godine igrao uspješno, bio je, pogađate, tim okupljen oko Martine Dalić u akciji spašavanja države od Agrokora, rekao bih ne samo od urušavanja koncerna. Pogrešno nazvan “Borg grupom” (jer Borg, to je svakome tko je ikad gledao Zvjezdane staze jasno, u toj pop ikonografiji može biti samo i jedino Agrokor), taj tim namirio je Agrokorove dobavljače, zaustavio nekontrolirani napad vjerovnika i propast najvećeg opskrbnog lanca u državi, pomogao da se hrvatskoj prehrambenoj industriji proširi ulaz na golemo rusko tržište, ali i postavio novi, doduše još ne dovoljno razrađen, set pravila za buduće igrače koji pokušaju ponoviti Agrokorov poslovni model. Nekoliko usputnih crvenih kartona (Dalić, Ramljak, Orepić, Dobrović, Šprlje) taj tim ne čine gubitničkim. Kao ni u slučaju tima Zlatka Dalića, njihov uspjeh ne dovodi nas automatski do gospodarskog uzleta. Za to nam i dalje nedostaju lideri.

Važno je zato okrenuti se od politike prema nekoliko dobrih primjera “iz stvarnog života”. Danas je već izlizano govoriti o Mati Rimcu (kao i o skijaškoj obitelji Kostelić), ali njegova pozitivna svjetska reputacija trajno raste i vrlo je važna za globalnu percepciju Hrvatske. Ericsson Nikola Tesla, također zahvaljujući dobrom menadžmentu, daleko je više od stare domaće tvornice električnih uređaja koju su preuzeli stranci. Oradian, globalna tvrtka koji su osnovali Zagrepčanin Antonio Šeparović i njegov poslovni partner Julian Oehrlein, odlučila je svijet pokoriti sa zagrebačkog Krvavog mosta s potpuno internacionaliziranim timom suradnika. Tu su i Gideon Brothers Matije Kopića, osnivača Farmerona, kojemu danas pomaže i kanadsko-zagorski menadžerski guru Milan Račić. Čak ni FER, unatoč lošem rejtingu Zagrebačkog sveučilišta, još nije zaboravljen... I da ne zaboravimo, hrvatski turizam znatno je profitirao od kratkog boravka hrvatske reprezentacije u svjetskom nogometnom vrhu 1998.

Ali prije svega, moramo se riješiti zavisti, vjerojatno najvećeg neprijatelja uspjeha u Hrvatskoj, a onda i same Hrvatske. Tim Zlatka Dalića pokazao je da se ta loša osobina nacije (o “hrvatskom jalu” povjesničar Vjekoslav Klaić pisao je još 1917.) može nadrasti. I da to donosi rezultate.

Izdvajamo