Sandra Švaljek ponudila je ”depolitizaciju upravljanja gradom”. Zagorka vrlo mladolika – ima četrdeset i šest godina, ali joj ih nitko ne bi dao – drži se nepretencizno, skoro sramežljivo, nenametljiva je, iako se zna elegantno obući za važnu prigodu i pritom izgleda, što bi se zagrebački reklo, vrlo ”feš”. U nedjelju možeš je pak sresti kako u sportskom, sljemenskom outfitu gura bicikl pored svog visokog, mišićavog muža zaraslog u crnu bradu, koji ni trenutka ne djeluje dominantno u paru sa svojom krhkom ženicom. Prevedeno u politički riječnik – Zagorku (ili Zagorca) nemoj nikad potcijeniti ako je riječ o politici – to smo već više puta vidjeli…
Ispod haube ”Passata” imamo tu, ako ne dragster, a ono motor visokih performansi. Sandra potječe iz dobre provincijske familije krapinskog direktora socijalističkog poduzeća, doktorirala je prije 16 godina i postala viši istraživač, a zatim i direktorica prestižnog Ekonomskog instituta u Zagrebu. Bila je članica Vijeća Hrvatske Narodne Banke i ekonomska konzultantica premijerke Jadranke Kosor. Objavila je puno znanstvenih radova, fluentna je na tri europska glavna jezika. Žena je liberal. Ima administrativni kapacitet – svaki problem poznaje i spremna je izlagati u tanačine. Je li to profil za zagrebačkog gradonačelnika 21. stoljeća?
Sandra Švaljek od političkog iskustva potrebnog za depolitizirano upravljanje gradom ima do sad šestomjesečno iskustvo v. d. gradonačelnice dok je, voljom suda, usljed kraćeg boravka u Remetincu, gradonačelnik Bandić bio spriječen obavljati dužnost na koju je peti put izabran. Kad su ga ”uitili”, što bi se reklo u krugu njegovih zavičajaca, širila se alarmantna vijesti da će ”u Zagrebu sve stati”, jer neće biti nikoga da preuzme odgovornost. Ispalo je da i bez njega, sa Sandrom Švaljek sve ide normalno, bez drame, što mu je moralo biti kranje neugodno, pogotovo kad je bez poteškoća donijela gradski budžet izbacivši iz njega neke njegove omiljene projekte, a još je dočuo da Sandri iz SDP-a nude neku ”neprincipijelnu koaliciju”. Sigurno je i ona u tom času, ako nije prije, shvatila da ”igra” na političkoj burzi, a to je shvatio i Bandić pa ju je prvom prilikom uklonio i zamijenio drugom zamjenicom, bezopasnom novinarkom i kunsthistoričartkom Vesnom Kusin. Zatim nije mogao časa dočasiti da se opet vrati u operativu i počne graditi i otvarati gradske fontane, zamišljene kao urbanistički ”bal na vodi” u predizbornom ozračju Božića i Uskrsa. No, za šesti mandat trebat će, možda, smisliti i nešto novo, iako je prilično jasno da je Bandić, kad je u formi, siguran pobjednik, s tim što je i tada sam sebi najopasniji protivnik. Ako ne pokaže vrhunsku formu, postavit će se pak pitanje kome će pobjeda na lokalnim zagrebačkim izborima usljed sklopa još nepredvidivih okolnosti pasti u krilo.
Ako se vlada održi još šest mjeseci, a hoće, sigurno, ili vrlo vjerojatno, bit će po logici stvari presudan politički kapacitet kandidata većinske stranke – bude li to Prgomet, proći će bolje od bilo kojeg ”tipičnog hadezeovca”. Ako Bernardić postane predsjednik SDP-a, bit će lud ako se sam baci pod vlak koji ne može zaustaviti, a neće mu pomoći ni ako žrtvuje Miranda Mrsića. Poraz će mu u svakom slučaju pisati ”u juhu”. Za nj je najbezbolnije da podrži Anku Mrak Taritaš iz opozicionog HNS-a pa poveća kapacitet koalicije, ali to ”zbijanje redova” može biti opasno, jer je SDP-u dovoljno da ih karaju (dugouuzlazni prvi slog, dalmatinska inačica glagola koriti) zbog Milanovića, pa im ne treba da uprte na grbaču još i Vrdoljakovu reputaciju, te njegove vjetroelektrane na svim dalmatinskim ćukama, kojih se ”žuti” zasad još ne odriču.
Ako Bero ipak odabere Mrak-kandidatkinju, i Most bi mogao podržati nekoga u ”outsorceu”, ako ne nađu nekoga svoga. Njihov je kriterij, doduše, lako zadovoljiti - glasi ”bilo tko”. No, ako žele maksimirati učinak protiv konkurentskog HDZ-a, ”bilo tko” im neće bogznakako poslužiti. Najlogičnije bi, naravno, bilo da ipak podrže Sandru, koju već podržava HSLS, što se ne čini tako važno ako ne poznaš strukturtu medijskog utjecaja. No, sve ovo su morske ideje i kombinacije – ta tko zna što će biti za šest mjeseci? Ali, jedno je sigurno – Sandra će biti tu, jer je ona odabrali dugi, sigurni put, budući da je prava, solidna štreberica i odradit će sve obavezne likove, demonstrirati svoje najbolje sposobnosti, pa ako to posluži višoj svrsi – dobro, a ako ne, s takvim pristupom neće biti zadnja i najgora, nego će sa svojom ”depolitiziranom” listom ući u Gradsku skupštinu i konstruktivno sudjelovati u nekoj produktivnoj koaliciji.
Da će jedino Sandra pridonijeti nešto ”supstancije” u kampanji za lokalne izbore, vidjelo se već na prvoj prezentaciji njenog projekta ”Zagreb može sve”. Na seminaru održanom 10. studenog u hotelu ”Arcotel” povela je raspravu o ”oživljavanju zapuštenih gradskih prostora”. Grad ima oko 57 projekata za ”brownfield” investicije - u zapuštenim industrijskim ambijentima, koji se naveliko uređuju u svim srednjoeuropskim metropolama. Kod nas je to sve samo na papiru, ali ne u razradi, nego tek na popisu, a od toga su tri neuralgične točke – napušteni tvornički krug inustrije ”Gredelj” (23 heketara), zatim ”Badel” (2 ha) i prostor Zagrebačkog Velesajma (62 ha). ”Gredelj” i prislonjenu lokaciju ”Zagrepčanke” grad je kupio za milijardu kuna, koje sad otplaćuje iz komunalnih naklada. A i Velesajam svake godine knjiži gubitak…
Vlaho Kojaković, stariji bankar Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) zadužen u londonskoj centrali upravo za našu regiju svjedoči kako se u Hrvatskoj opet materijalizirao intreres za nekretnine, budući da je tržište oživjelo, pa je, primjerice, ”Arena” prodana za masne južnoafričke milijune.
Znači, tržište opet postoji, ali nitko ne želi ulagati u nove stambene kvadrate i slične bezidejne ideje (grad već ima dvije tisuće neprodanih stanova u Sopnici). Traži se nov planski pristup za što se Zagreb u zadnjih 25 godina pokazao nesposobnim… Utoliko je bilo dragocjeno sudioništvo Branimira Medića, partnera u jednoj od najvećih arhitektonskih firmi Amsterdama, koja ondje podiže novi city na željezničkom čvorištu – on je objasnio kako je planiranje sve, i kako se samo na bazi dugoročnog, transparentnog javno-privatnog projekta, a ne tamo nekakvog GUP-a, što je urbanistički alat zastario poput likova koji ga u Zagrebu primjenjuju, može ostvariti razvoj te iznjedriti projekt koji se može natjecati na tržištu.
U diskusiji, odmah je postalo jasno kako je srž svih zagrebačkih urbanističkih problema, te preduvjet za bilo kakav razvoj u pustinji gredeljevske postindustrijske antiutopije – sudbina željezničke pruge i Glavnog Kolodvora, u sklopu uključivanje u kontinentalnu željezničku mrežu. Valja ući na Put Svile (Pirej – Beograd – Zagreb – Beč – Milano), ili na moderniziranu transverzalu Rijeka – Budimpešta – Kijev. Pitanje je može li hrvatska političko-ekonomska elita, vlada i tehnostrukture propalih javnih poduzeća, osigurati sudioništvo u tim velikim europskim projektima. No, urbanistički, projektno i poslovno, uključivanje na te koridore ionako će biti zauvijek nemoguće ako se ne sagradi zagrebačka obilaznica za teretni željeznički promet, a pruga za putnički promet kroz grad ne ukopa tako da mogu prometovati šinski bolidi koji razvijaju 200 km/h. Samo bi veliki nacionalno-gradski projekt, zasnovan na kreiranju urbane mobilnosti, što je ključno, kako objašnjava Medić, mogao konkurirati za tržištu investicija, te pridobiti EBRD, potvrđuje Kojaković. Banka traži financijsku održivost, a najkomercijalnije su javne prometne funkcije. Ali, to se mora osmisliti i isplanirati. Planiranje i ugovaranje traje godinama, a gradi se desetak godina, nije to fontana koju tri ugursuza slože za tri dana. Sandra Švaljek rekla je da ona to sve može i želi.