Jedna stvar je u četvrtak ujutro bila sigurna: kruna je stvarno nužna da bi se očuvala stabilnost zemlje. Naime, u ovom trenutku u Ujedinjenom Kraljevstvu funkcionira kako bi trebala samo kraljevska obitelj. A koliko se situacija otela kontroli, najbolje pokazuje jučerašnja web stranica Daily Maila: vijest o summitu EU na kojem je dogovoreno produljenje roka za izlazak Londona iz članstva u Uniji bila je iznad vijesti o dvojbama vezanim uz rođenje djeteta princa Harryja i Meghan. To je stvarni pokazatelj da je nešto ozbiljno trulo na Otoku.
Europska unije opet je pokazala da je spremna na dogovor i ustupke: ako London raspiše izbore za Europski parlament, Brexit se može produljiti sve do 31. listopada (slučajno ili ne na Dan vještica). Ako to ne naprave, e, tada 1. lipnja moraju van. Sa sporazumom ili bez njega. Mnogi se na kontinentu, već iznureni britanskom neodlučnošću, s pravom pitaju kada će sapunica “Brexit” završiti. Nemali je broj onih koji traže da ih se izbaci iz članstva i tako završi cijela priča. No, treba imati na umu da, bez obzira na sve probleme koje je London svih 40 i nešto godina članstva svjesno (katkad i ne, što je bio i veći problem) stvorio Uniji, Britanija je ipak velika svjetska sila, prvi susjed EU, veliki trgovinski partner. I važan sigurnosni partner, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, nuklearna sila.
Koja je u dva svjetska rata spašavala kontinent. Bruxelles je toga svjestan i želi učiniti sve u svojoj moći da ostavi prostor za što bolje odnose kad Kraljevstvo jednom izađe iz članstva. Ali, jednako je tako odlučan u stavu: pacta sunt servanda, sporazumi se moraju poštovati, što smo ispregovarali s vladom Njezina Veličanstva, više se ne dira. Što god o tome mislio bilo koji član britanske vlade i parlamenta. I takav stav treba pohvaliti. EU djeluje kao pozitivna snaga i stvara o sebi sliku kooperativnog pregovarača. Dok je istodobno natjerala Kinu da prihvati zajedničku izjavu u kojoj pristaje na dijalog o stanju ljudskih prava. I pokazala se kao odlučan pregovarač.
Problem je, dakle, London. Ni nakon dogovora postignutog u sitne sate u četvrtak ujutro nije jasno što se ondje može očekivati. No, nakon ovog sporazuma i zbog ovog sporazuma nedvojbeno je sljedeće: nema vremena za drugi referendum, a teško i za izvanredne izbore. Sve je ostalo i dalje jednako nejasno kao i u srijedu ujutro. Premijerka Theresa May ne može progurati sporazum kroz parlament, njezini protivnici u njezinoj stranci bi je rušili, ali nitko i dalje ne želi uzeti vrući krumpir Brexita u ruke.
Lider opozicije Jeremy Corbyn još od referenduma ne zna što bi, ali rado bi bio premijer - pri čemu ni tada ne bi znao što bi. Premijerkini protivnici u stranci žele da se izađe što prije i bez sporazuma, ali protiv toga je glasao Parlament. Pa se ne bi smjelo dogoditi, osim ako se ništa ne dogodi pa EU 1. lipnja naprosto aktivira Članak 50 i zaključi da je vrijeme za izlazak Kraljevstva iz članstva isteklo.
Eh, kad bi mogli reći kraljici: gospođo, odlučite za nas. Kako sada stvari stoje, to je uistinu jedini izgledni mehanizam za neki oblik jedinstvene odluke. Ali, kraljevima su davno oduzeli pravo da odlučuju.
Pa su zato sada taoci Corbyna, Borisa Johnsona, Jacoba Rees-Mogga. A nekad je tom zemljom upravljao Winston Churchill. O tempora, o mores.