Zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, prošlog mjeseca Švedska je bila vijest br. 1. Bolje rečeno, zahvaljujući njegovim riječima da se tamo dogodio teroristički napad - na sreću fantomski, pokazalo se. Time je, naime, ilustrirao opasnosti kojima se zemlja izlaže kad imigrantima dopuste ulazak. Činjenice ga, kao i obično, nisu previše zabrinule. Ali Švedska ipak ima ozbiljnih problema. Ispalo je da je Trump bio gotovo u pravu kad su, doduše par dana kasnije, u prigradskom naselju Stockholma u kojem mahom žive imigranti, izbili manji nemiri koje je policija odmah smirila. Takvi povremeni nemiri nisu izuzetak i sve ih je više, ali nisu izazvali histeriju, barem za sada. Ali politika prema imigrantima prilično se promijenila u zadnjih nešto više od godinu dana. Zapravo od kada je Švedska, u dogovoru s Danskom, uspostavila kontrolu dokumenata na glavnoj kopnenoj ulaznoj točci, mostu Oresund. Jest da je ovaj potez izazvao bijes zbog kašnjenja ljudi koji svakodnevno putuju na posao na suprotnu obalu. No bio je to znak da je prošlo vrijeme otvorenih vrata, dobrodošlice i otvorenih džepova.
To zatvaranje granice odnosno kontrola bilo je udarac njihovom imidžu šampiona humanosti, na koji su Šveđani jako ponosni. No kada je 2015./16. u kratkom vremenu ušlo 163.000 imigranata (od kojih je 32.000 dobilo azil) moglo bi se reći da je ova “humanitarna supersila” kako su sebe vidjeli - doživjela skoro pa humanitarnu katastrofu. Nisu bili pripremljeni, nije bilo smještajnih kapaciteta niti osoblja za prihvat najvećeg broja izbjeglica u Europi u odnosu na broj stanovnika. Brojka od 650.000 imigranata u 15 godina dovela je, između ostalog, i do toga da danas svaki peti stanovnik ima imigrantsko porijeklo. Nekada etnički homogena zemlja, zahvaljujući politici prema izbjeglicama prestala je to biti u svega par decenija. I to nije bio problem sve dok, zbog novih pridošlica, nije postao tema krajnje desnice.
Jedni su im pljeskali i divili se, a drugi ih držali idealistima koji ne razumiju gdje žive i koliko se svijet promijenio: nasilje, socijalni problemi, bande, nezaposlenost, ubojstva i silovanja druga su strana pokušaja integracije novijih imigranata od 2014. na ovamo, na koju odlazi veliki dio budžeta.
Djeca koja su stigla bez pratitelja postala su naročito veliki problem. U toku najnovijeg vala registrirano ih je 35.000. Budući da je Švedska bila jedna od nekoliko zemalja koje do jučer nisu provjeravale njihovu dob, prošvercao se i izvjestan broj punoljetnika. Laž je postala uobičajena metoda dobivanja azila, jer mladi muškarci znali su da ih čeka deportacija ako priznaju svoje godine, pa su tvrdili da su mlađi. Najpoznatiji je slučaj prošlogodišnjeg ubojstva 22-godišnje socijalne radnice, i same imigrantskog porijekla, koju je navodno ubio maloljetnik. Za njega se provjerom pokazalo da je odrastao muškarac. Nakon što je epidemija laganja izbila na vidjelo, uvođenje provjere postalo je pitanje vremena. A u međuvremenu su domovi za njihovo zbrinjavanje postali rasadište žrtava kriminalnog miljea. Frustrirani i osamljeni, mladi postaju laki plijen bandi koje ih uvlače u krađe, raspačavanje droge i bave se maloljetnom prostitucijom.
Usprkos dugogodišnjoj kulturi medijskog prešućivanja u ime političke korektnosti (u medijima se ne spominje ime, rasa odnosno porijeklo osoba koje su, na primjer, izazvale nerede), činjenica je da se i ovdje pomalo stvara paralelno društvo. Pogotovo na jugu gdje je u nekim dijelovima naseljenima imigrantima opasno i za policiju. Sukobi bandi prelili su se i na ulice, a policija se brani da nema dovoljno ljudi. Šveđani su se, usprkos humanizmu, strpljenju pa i naivnosti, počeli pitati mogu li tako dalje? Na koncu konca, radi se o trošenju njihovog novca od poreza i strahu od socijalnih rezova, neminovnih za mjere koje država želi poduzeti ne bi li obuzdala priliv imigranata i širenje kriminala među njima. Osjetna zabrinutost javnosti natjerala je vlast na mjere opreza, na manje romantike a više realizma. Sada imigrante kojima nije odobren azil vraćaju od kuda su došli, ali mnogi u tom procesu - nestaju. Mnogi “nestali”, skrivajući se od vlasti, postaju još veće žrtve podzemlja.
Obični Šveđani su čini se od svega toga pomalo umorni i ne žele više biti moralni predvodnici po cijenu nezadovoljstva i straha, bez obzira je li to nezadovoljstvo zamišljeno ili stvarno.
Za nadati se da mjere koje vlast poduzima ipak nisu premale i zakašnjele. U anketama broj onih koji bi glasali za Švedske demokrate, marginalnu nacionalističku, radikalno desnu stranku koja je jedva ušla u parlament, narastao je toliko da se s konzervativcima natječe za drugo mjesto. Treba li Švedskoj bolja lekcija? Doduše, istu tu školu prolaze i druge europske zemlje, Francuska i Njemačka na primjer, koja će već ove godine polagati i glavni ispit - izbore. Austrija i Nizozemska odoljele su zovu desnice i to daje nadu da budućnost nije tako crna.
Švedskoj je cijena donedavnog imigrantskog raja u ekonomskom, socijalnom a bogme i političkom smislu postala previsoka. Kontrola ulaza na granici, koja je trebala prestati u veljači, produžena je. Nije to slika koju je naslikao Trump, ali nije više ni idealna zemlja za sve one kojima je cilj.