Čak tristo pedeset darova kupila je jedna mama svojoj djeci za Božić i njima doslovce zatrpala bor do vrha. Ne znamo koliko je vremena utrošilo troje dječice na odmatanje. Mama Božić to radi svake godine, samo što je ove sezone otišla korak dalje i na darove utrošila dvije tisuće funti. Njezini sljedbenici na društvenim mrežama su zgranuti: “Ti nisi normalna, pokvarit ćeš djecu”, najčešći su komentari. “Ja volim svoju djecu i sama zarađujem za darove, u čemu je problem?” odgovara im Mama Božić.
Sa svojom pričom čak je završila na televiziji, gdje objašnjava razloge svojih suludih ili nježnih, ovisi iz kojeg kuta gledate, potreba za darivanjem. Kako nas zvončići, Mariah Carey, George Michael, Dean Martin, Frank Sinatra i ostali već dugo upozoravaju da je “vrijeme darivanja”, kako sretna lica s malih ekrana već toliko vremena sjede pod nakićenim borom i vesele se darovima, čovjek ne mora biti Mama Božić pa da pretjera s kupovinom.
Sve počne s nekom sitnicom za dijete, ali tu se nadoveže i druga sitnica, pa nešto baš slatko za nekog drugog člana obitelji, pa za prijatelja, prijateljicu... I tako sve dok vam sumorna poruka ne javi da ste prekoračili svaki limit kupujući nešto sitno, nešto svjetlucavo, nešto što zvoni, nešto što se može staviti na policu, na zid, na glavu... Ukratko, nešto glupo.
Mama Božić samo je do paroksizma dotjerala poziv na masovnu kupnju koji začujemo početkom adventa, ako ne i prije - znate da neki dućani s blagdanskim asortimanom osvanu odmah nakon Dana mrtvih. Prije adventa kao da i nismo svjesni koliku potrebu imamo za darivanjem najbližima. Da se razumijemo, Božić je blagdan za one koji imaju neka stanja na računu, a ne za one koji ih nemaju. Upravo je to problem, jer rođenje malog Boga u štalici nema apsolutno nikakve veze s frenetičnim peglanjem kartica, da ne kažem kako je Isus jednom prilikom otjerao trgovce što su svoju robu prodavali ispred hrama. Uzrujao bi se on još i više da je znao kako će njegov rođendan biti praćen tektonskim poremećajem neumjerenog trošenja, a potom i nekontroliranog hranjenja.
Po tome kako slavimo Božić, reklo bi se da se Isus rodio u Harrodsu. Između njegova rođenja i dolaska tri kralja s darovima stvari se možda malo smire, ali Stara godina još je jedna prilika za lavinu pretjerivanja i dodatne darove. Bile to crvene gaće ili crveni Chanel koji je planuo u parfumerijama premda je jedina razlika između njega i “običnog” u boji boce, a skuplji je kojih trideset posto. Jer kako ćemo na ove dane bez crvenog Chanela - to je gotovo pa nezamislivo.
Da su tri kralja znala za crveni Chanel, neki od njih bi ga sigurno donio tek rođenom Bogu, jer znamo da su nosili mirise, zlato, tamjan. Do šestoga siječnja prosječan će bourgois natući tri-četiri kile, što od odojka, što od kolača, sarme i svih ostalih divota, a tek tu i tamo, kroz magle kuhanog vina, prisjetit će se da nije svima tako lijepo kao njemu.
I tako smo, ne znajući, umjesto Božića dobili Konzumerić, u kojem postaje najvažnije trošiti, trošiti i trošiti, pa onda još i dobro pojesti. I to što šoping ne može odgovoriti na konačna pitanja o smislu života i o onome što se događa nakon smrti, nema veze, takva smo civilizacija. Možemo se na to ljutiti, može nas to smetati, može nas veseliti, svejedno je, ali nekako smo zaboravili taj neobičan, pradavni blagdan, što se obilježavao i puno prije rođenja Isusova, koji ima veze sa svršetkom starog i početkom novog ciklusa i s obnavljanjem svijeta koji je od davnina bio popraćen kićenjem blagdanske jele i prigodnim pjesmama.
On se i danas tiče nečega dubokog u nama, samo ne znamo točno čega. Pa kad Mama Božić kupi tristo i pedeset darova, ne moramo joj se uopće čuditi jer već dugo brkamo ljubav i peglanje kartice, čudo i peglanje kartice, misterij i peglanje kartice. To je jače od nas, takvi smo. Pa ipak, svako nam dobro želim!