SUMNJIVO LICE

Svjetsko prvenstvo u nogometu kao način da se čovjeku produži život

Argentina's Maradonna leaps off the pitch into the arms of a teammate after his team beat England 2-1 in the quarterfinals of the World Cup on June 22, 1986. Maradona scored both Argentina's goals. REUTERS BEST QUALITY AVAILABLE - GM1E7490ES701
REUTERS

Diego Maradona skače u naručje suigrača nakon što je Argentina na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1986. u četvrtfinalu pobijedila Englesku 2:1

Svjetska prvenstva u nogometu, kao i toliki drugi društveni i privatni ceremonijali, jedinstveni životni događaji, tužni i traumatični ili vedri i ushićujući - služe tome da se imamo čega sjećati. Ceremonijali su svojevrsni katalozi sjećanja

Fatalna kratkoća života, to zna svatko tko je ikad živio, toliko se ne tiče broja odživljenih dana i godina, njih bi bilo jednako nedovoljno i da odživiš starozavjetnih sedam tisuća godina. Život nije kratak ni zbog onoga drugog razloga koji čovjeku odmah na um pada, a koji se tiče činjenice da je smrtno sve što je živo, a čim je smrtno, kao da je već i mrtvo. Život vilinog konjica i sekvoje mamutovac gotovo su jednako kratki, zato što sa stanovišta svijesti o sebi i svojoj privremenosti nema suštinske razlike između jednog dana i tisuću godina. Istina, vilin konjic, sekvoja, pas i mačka su za razliku od čovjeka besmrtni. Zato što nemaju svijest o smrti i o pogubi vremena, te im je svejedno šta koliko traje. Čovjek je, subjektivno gledajući, jedini smrtan Božji stvor.

E, ali ništa od svega toga život ne čini tako kratkim kao to što većinu doživljenih dana, sati i minuta pozaboravljamo. Devedeset i devet, zarez devet, devet, devet, devet… posto onoga što nam se dogodilo prestaje postojati nekoliko trenutaka nakon što je prošlo. I onda se nakon sedamdeset i pet, osamdeset godina života jedva još nečega i sjećaš. Kao da ti je život trajao jedan vikend. Rodio se u petak i živio do ponedjeljka. Ili ni toliko.

Svjetska prvenstva u nogometu, kao i toliki drugi društveni i privatni ceremonijali, jedinstveni životni događaji, tužni i traumatični ili vedri i ushićujući - svejedno je, zapravo, je li jedno ili je drugo - služe tome da se imamo čega sjećati. Oni su skladišta sjećanja, produžuju život i čine ga pogodnijim za sjećanje. Ceremonijali su svojevrsni katalozi sjećanja, raznobojne nejednako napunjene fascikle. Dužina života ovisi o rasporedu i frekvenciji životnih ceremonijala.

Prvo moje Svjetsko prvenstvo odigrava se 1974, u Njemačkoj. Započinje još 1973, utakmicom protiv Grčke, u Ateni, nastavlja se slavnom francuskom majstoricom i golom Josipa Katalinskog, koji živo pamtim na našem crnobijelom televizoru Ambasador 61, pamtim ga u mirisu iz kuhinje - filovano pile u pećnici - u zvuku federa u starom, razležanom kauču. Onda utakmica otvorenja, Jugoslavije i Brazila, spektakularna pobjeda nad Zairom, i poraz od Njemačke. U susjedstvu su se pred Svjetsko prvenstvo pojavili prvi kolor televizori. Novi fićo te je godine koštao kao trogodišnja plaća moje majke. Televizor u boji, njemački Grundig, koštao je kao pola fiće. Ujak, koji je još uvijek radio u Rusiji, imao je u svom stanu u Zenici novi Grundig. Proporcionalno visini današnjih plaća, taj bi televizor, ako dobro računam, po ondašnjim cijenama koštao otprilike sto osamdeset tisuća kuna. Bio je neshvatljivo dragocjena stvar, ali ljudi su se svejedno zaduživali, dizali su kredite i kupovali ga pred Svjetsko prvenstvo.

Četiri godine kasnije, Svjetsko prvenstvo u Argentini. César Luis Menotti, njegova markantna, autoritativna fizionomija. Argentinski selektor i moja ideja o toj dalekoj, u mislima opasnoj zemlji, gdje su živjele dvije očeve tetke, koje su 1945. zbog ustaških sentimenata, a pomalo i praktičnih angažmana, bježale u Argentinu, zajedno s usvojenim sinom, siročetom iz onog rata, na čije ih je adoptiranje navela inicijativa poglavnika Ante Pavelića. Tog danas bezimenog dječaka na rukama jedne od njih dvije krstio je lično nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Taj će dječak u Argentini izvršiti samoubojstvo, nikada nisam saznao zašto, a teta Zlata će mi pisati pred početak Svjetskog prvenstva. Žalit će što ne mogu biti u Buenos Airesu. I još će reći da je to za cijeli život tako, jer će sljedeće svjetsko prvenstvo u Argentini biti za stotinu godina, a tad nas više neće biti.

Menotti nije u reprezentaciju pozvao dječaka čudotvorca, Diega Armanda Maradonu, koji je imao nepunih osamnaest godina i kojeg ćemo vidjeti za četiri godine. Mislio sam da je to tako daleko vrijeme koje bi se moglo zvati i - nikad. Imao sam dvanaest godina, te su četiri godine bile trećina moga dotad odživljenog života. Sjećam se Marija Kempesa, i razloga zbog kojih sam svim srcem navijao za Argentinu. Od tada, na svjetskom bi prvenstvu uvijek bila po jedna reprezentacija za koju sam počinjao navijati nakon prvih utakmica. Ostali su navijali za naše, kad bi naših bilo na svjetskom prvenstvu, a ja sam navijao za svoje.

Četiri godine kasnije, 1982. u Španjolskoj, koja je prethodnih godina junačno pobjeđivala i pobijedila fašizam, igrala se utakmica između SR Njemačke i Austrije, najružnija i najdosadnija u jednoj sentimentalnoj nogometnoj povijesti, ali koju svejedno dobro pamtim. Bili smo u Drveniku, svi su bili na plažama, samo ja i neki Nijemci u gostionici, ispred crnobijelog televizora čiji bi ekran povremeno zasnježio. Namještaljka, čiji je cilj bio da obje reprezentacije prođu, a da eliminirana bude reprezentacija Alžira, koja je u prvom grupnom kolu senzacionalno pobijedila Njemačku. Kasnije sam skakao od sreće kad su Nijemci izgubili u finalu od Talijana. Dugo mi je poslije Njemačka bila mrska zbog te namještaljke s Austrijom.

Svjetsko prvenstvo 1986. trebalo se igrati u Kolumbiji. Toga se malo tko još sjeća, ali ja se sjećam. Zbog ekonomsko-političkih razloga, zbog stanja u državi i divljanja narkomafije Svjetsko je prvenstvo preseljeno u Meksiko. Vjerojatno nećemo doživjeti da se jedne daleke godine neko svjetsko nogometno prvenstvo odigra u Kolumbiji. A možda se to nikad i ne dogodi.

Četiri godine kasnije, u Italiji, kraju je došla jedna era. Pao je Berlinski zid, a Jugoslavija više nije bila reprezentacija za koju su navijali svi njeni stanovnici. Gledao sam sarajevske taksiste koji su trubeći vozili oko grada, slaveći pobjedu reprezentacije, koju je predvodio veliki Ivica Osim. Odbojna mi je bila ta patriotska masovka, kao što će mi odbojna biti i svaka buduća domoljubna masovka. Nemam više razloga ni potrebe objašnjavati zašto. Tačno osamnaest godina kasnije, u lipnju 2008, na Europskom prvenstvu, u dramatičnoj završnici utakmice četvrtfinala Turska je na jedanaesterce pobijedila Hrvatsku, a mojoj su majci pod prozorima njenog stana, u njenom gradu u kojem je prethodno preživjela svaki sat i dan opsade, u novoj patriotskoj masovki, oduševljeni navijači Turske skandirali: “Gazi, gazi ustaše…” Naravno, nije to bilo upućeno njoj osobno, ali to ne mijenja ništa na stvari, budući da drugih ustaša jedva da je u blizini bilo. Ono u što sam se tad uvjerio bilo je da su u jugoslavenskoj masovki 1990. i u turskoj 2008. sudjelovali isti ljudi, isti oduševljenici. Majka je umrla četiri godine kasnije, između Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi i Svjetskog prvenstva u Brazilu, pa mi je prestalo biti važno što netko pod njezinim prozorima viče. Nakon toga ostali su mi samo moji prozori.

Godine 2018, na Hastahani, u predivnoj pivnici Vlade Cabrere, gledao sam utakmicu između Belgije i Brazila. Pio sam viljamovku i mineralnu, mimoilazio se u zahodu s belgijskim ambasadorom, i razmišljao o tome kako je ovo po nečemu jedinstveno mjesto: umjesto da gužva bude pred ženskim veceom, ovdje je gužva pred muškim. Mirisala je kiša na asfaltu, mirisala je scenografija grada u kojem pamtim i ono što sam zaboravio. Tu bi mi se još uvijek moglo dogoditi da tako hodajući ulicom sretnem nekoga mlađeg sebe. Jednog, dvojicu, dvadeset i trojicu, stotinu, tisuću i jednog sebe, u različitim vremenima i godinama. Eto, tome još služe svjetska prvenstva.

Izdvajamo