Riječ ultimatum nekad se sviđala Boži Petrovu i njegovoj ekipi, jer im je dodavala na važnosti, dapače u jednom razdoblju svakim novim ultimatumom Most bi još malo poskočio, nešto kao: wow, kakva je to opasna i odlučna organizacija kad može postavljati zahtjeve čak i jednom HDZ-u.
Danas bi, međutim, Petrov ovu riječ na neko vrijeme izbrisao iz hrvatskog rječnika, recimo da bi to mogla biti osma točka na njegovoj jamstvenoj kartici koju ovih dana, s puno više poniznosti nego prije, nudi na potpis stranci koja je na izborima dobila točno četiri puta više od njega.
“Neka se riječ ultimatum lijepo više ne spominje”.
Doista, Mostov uspjeh na izborima i dalje izgleda impresivno, ali samo ako ga se uspoređuje s rezultatom Milana Bandića ili stranke Pametno, ali već u odnosu na HNS ili Živi zid to se ipak doima kao prosječan rezultat.
Pa razlika između HDZ-a i Mosta nakon ovih izbora povećala se za čak 13 zastupnika (šest, koliko ih je izgubio Most i sedam više za HDZ).
Tu rupu na Petrovljevu žalost ne mogu zakrpati ni ambicije, ni samouvjerenost, niti šoping po drugim listama, a ni neko posebno umijeće ucjenjivanja, to je realnost s kojom se on bolno suočava na početku pregovora o sastavljanju nove većine u Saboru.
Božo Petrov kakvog se sjećamo u kombinaciji s Karamarkom, e takav više ne stanuje među nama.
Danas mu u značajnoj mjeri manje nego ranije odgovara imidž drskog, odrešitog, beskompromisnog mladića koji dolazi izvan establišmenta, nema što izgubiti i neće nikome popustiti. Zato sad ne dijeli ultimatume nego jamstva, uvjete zove garancijama, više ne postavlja ni rokove za odgovor, nego daje vrijeme za dogovor. To je prema svemu sudeći jedan sasvim novi Božo Petrov, naime Božo Petrov koji je na izborima dobio 186.626 glasova, za razliku od Bože Petrova iz studenoga prošle godine koji je bio dobio 302.453 glasa.
No, budimo, realni, promjena je površinska.
Petrov možda traku mijenja, ali smjer nipošto.
Nakon općenarodne traume od prošlog poslijeizbornog ciklusa, logično je da u javnosti postoji potreba za određenom vrstom političkoga wishful thinkinga pa se zato jednostavnije primaju interpretacije da je Most u ovoj rundi realniji, skromniji, trezveniji, odgovorniji, normalniji.
No, na žalost, osim Petrovljeve osobne adaptacije situaciji - koju mu je bilo jednostavno izvesti s obzirom na svoju socijalnu prilagodljivost te teorijska i praktična znanja iz psihologije - osim te nove vanjštine Mostova lidera, još ne vidimo drugih, kvalitetnih dokaza da bi Most u budućnosti mogao biti konstruktivna, a ne više destruktivna snaga hrvatske politike.
Jedno je pitanje hoće li ovaj put Most - zbog objektivno promijenjenih odnosa na vlastitu štetu - raditi manje probleme kod sastavljanja većine, možda čak i kod dogovaranja programa i sastava nove Vlade. No ako i sve to prođe bez zapleta karakterističnih za funkcioniranje političke organizacije Most (to naime i dalje nije na demokratski način ustrojena politička stranka), ako dakle to i izguraju, pitanje je kako bi se Most dalje ponašao na vlasti.
Brzo bi došlo na provjeru je li Mostu i dalje glavna fiksacija HDZ, jesu li oni tu prije svega zbog “neprijateljskog preuzimanja” HDZ-a, ili im je na umu otvorena, iskrena (koliko je to u politici moguće) suradnja u korist građana.
Lako je izigravati kooperativnost, diplomatičnost, strpljivost i političku dobronamjernost u uvjetima postizborne neprilike, a to je trenutačna situacija Mosta, koliko god oni slavili pobjedu. Oni ovaj put pregovaraju u uvjetima u kojima nitko drugi osim Plenkovića uopće ne figurira kao mogući premijer. Nitko drugi ni ne pomišlja preuzeti inicijativu za sastavljanje nove Vlade. Nikome drugome ne odgovaraju još jedni izbori prije lokalnih: SDP-u (pa tek se moraju dogovoriti o novom vodstvu), HNS-u (dobili su toliko da ne mogu ni zamisliti više), HSS-u (upravo se raspadaju), Živom zidu (već su se raspali), Mostu (pali su sa 19 na 13, na sljedećima bi valjda na osam).
Zato će u ovim okolnostima biti teško razabrati što je kod Petrova i Mosta iskreno i dugo održivo, a što puka taktika za izbjegavanje alternativnih preslagivanja i ostajanja u opoziciji.
Premda će možda neko vrijeme Most s HDZ-om činiti novu većinu u Saboru, ovi izbori nisu bili potvrda snage Mosta niti Bože Petrova, nego korak dalje prema slabljenju te organizacije.
Naime, s ovim rezultatom i odnosima u parlamentu Most se može ili prilagoditi nekoj novoj većini u kojoj neće moći presudno diktirati smjer stalnim izazivanjem kriza ili pak nastaviti biti faktor destabilizacije, što im se, pokazalo se, ipak odnosi glasove.
Ostanu li pak u opoziciji, što je također teoretska mogućnost, teško tamo mogu oteti prostor SDP-u koji će u sljedećem razdoblju vidljivost dobiti jer će prolaziti kroz promjene (nešto što je pomoglo i Plenkoviću uoči ovih izbora).
Mostu dakle za opstanak nije dovoljna prilagodba, on treba sasvim novi politički identitet, ali taj se identitet ne može ni smisliti ni nametnuti u tajnom društvu odabranih izvršitelja, redom kandidata za neke ministre, nego u demokratskoj proceduri kakvu Božo Petrov navodno želi u državi, ali je i dalje izbjegava u Mostu.