Izborna šutnja urnebesni je atavizam političkih pravila pristojnosti, kojemu se digitalno doba izruguje, ali ga zakržljali zakonodavac svejedno i dalje ne preispituje. Ta proceduralna okamina upućuje nas da ove subote izbjegavamo pisati išta što bi, kao, moglo utjecati na ishod izbora u Lici i drugdje u Hrvatskoj. To nas pak prisiljava da potražimo u političkom prostoru protagonista minornog utjecaja, takvog koji je pouzdano sporedan u sutrašnjim izbornim ogledima, kao i u mnogima koji predstoje.
Sljedeći je izazov kako locirati takvog marginalca, a da mu svejedno iz nekog razloga vrijedi posvetiti više od dvadeset redaka.
Kombinacija tih očito neproduktivnih dvojbi, izazvanih imperativom izborne šutnje, dovodi nas, doduše ne bez konkurencije na margini, do predsjednika Hrvatske seljačke stranke Kreše Beljaka.
Za mrzitelje, napose one iz HDZ-a, Beljak je možda i najlakša meta na sceni danas. On sam, mangupskim stilom i radikalnim istupima, disciplinirano i sistemski pomaže graditi sliku o sebi kao političkom nasilniku, neugodnoj svađalici, političaru izvan kontrole. Netko bi mogao pomisliti da je to nesretna narav koja je stala na put jednoj možebitno lijepoj karijeri, no što ako se u Beljakovu slučaju ipak ne radi toliko o prirođenom temperamentu i manjku samokontrole koliko o programiranom potenciranju sukoba za probijanje bilo kakvog puta. OK, ne puta nego puteljka u prašumi hrvatske politike.
Jer na stranu sad sve, pa i naše nesklonosti takvom stilu, ali ne može se reći da ga baš taj način, te poruke i taj smjer nisu održali na površini, i to s mnogo manjim opasnostima za brzo utapanje nego što ih imaju drugi stari partneri s trećeg puta, poput HSLS-a, starog i novog HNS-a i sličnih.
Tako uspješan, a opet toliko marginalan, moglo bi se sažeti u Beljakovu slučaju, mjerio se taj njegov uspjeh brojem različitih lokalnih saveza koje potpomaže održavati, količinom funkcija koje HSS-ovci zauzimaju, razinom uključenosti u razne privredne aktivnosti ili, što je također važno, minutažom koju dobiva on kao predsjednik stranke i stupnjem njegova osobnog pozicioniranja u hijerarhiji oporbe koja se na nacionalnoj razini “bori” za preuzimanje vlasti od HDZ-a.
Beljak je, treba priznati, baš zato što je politički bully, to jest najviše zbog toga, postigao da ga se, premda predvodi nadvladanu, staru, nemodernu, dugopropadajuću stranku, da ga se dakle svejedno gleda kao na aktivnog, čak tvorbenog faktora lijeve opozicije.
Znači, suradljivost kamuflirana svadljivošću i vidljivost koja ipak vuče HSS iznad sličnih pomoćnih stranaka na tržištu.
Ovdje međutim staje sva priča o Beljakovu uspjehu.
Znači, on može pripomoći da se nešto dogovori u Samoboru, može održati vlast u određenim općinama i županijama, može negdje nešto odraditi, može biti najviše pozivan oporbenjak na TV poslije Anke Mrak Taritaš, može davati najžešće izjave, može biti najizloženiji glasnogovornik srednjostrujaške, kabinetske ljevice, koliko god to paradoksalno zvučalo, može sa svojim HSS-om doći i do 3,2 posto, ali to je uglavnom sve što Beljak može.
Slično je i sa starinskom ljevicom općenito, tom kojoj se Beljak uporno gura za stjegonošu.
Mogu biti glasni, ratoborni, mogu iskakati iz paštete, izazivati, provocirati, mogu dobro ciljati protivnike i dobivati efektne naslove na web portalima. Mogu sve to, ali ne mogu - to je tako očito - proizvesti niti donijeti ništa bitno novo društvu i politici.
Krešo Beljak samo je trenutačno najsnalažljiviji, najuporniji i najglasniji korisnik starih, izlizanih modela probijanja putova u politici. Taj hod u kumulativu, dakle zajedno sa SDP-om, vodi do nekih 20 posto podrške građana i vjerojatno teško imalo iznad toga. Beljak pak, ni po čemu što radi ili govori, nije taj koji bi donio novu vrijednost pa taj ruzinavi vlak povukao prema 30 posto. Zato je činjenica da je baš Beljak glavni vlakovođa, jedan od onih koji valjda psuju dok voze, bolno razotkrivajuća u pogledu pravog stanja starinske oporbe, u odnosu na opoziciju koja se pored nje formira u obliku Živog zida, Dalije Orešković, a u određenim preklapajućim temama čak i Mosta.
Predugo se već u političkom prostoru rauba taj obrazac prema kojemu se vidljivost najlakše postiže incidentima. Čini se da kod građana to sve slabije prolazi. Već i trend pada Živog zida, pokreta koji je rastao upravo na tenzijama, ukazuje da su se građani u određenoj mjeri zasitili nekonstruktivnih, anarhističkih poruka, onih koje očito služe samo za izazivanje momentalnog efekta i trajnog konflikta. Većina Beljakovih je upravo takva. On će za medije koji ga kritiziraju reći “deseci opskurnih medija”. Za HDZ da je to “mafijaška”, “štetočinska” stranka, zauzet će lakim riječima za zabrane, lustracije, ukidanja. On će se svađati i kad ne treba jer je uvjeren kako je to najlakši način da ostaneš na površini.
Beljak je možda političar koji može privući pozornost, ali je teško može zadržati. Svi koji će u budućnosti trebati Beljaka i njemu slične za satelite - one koji će im podupirati parlamentarne većine i velike poslove - imat će ipak potrebu za nešto sofisticiranijim političkim osobnostima. Takvima koji nisu s ceste pokupili nekakav stari, rasparani SDP-ov šalabahter koji je Milanoviću ispao iz kaputa pred restoranom Tač, nego su uložili makar i minimalan napor da dođu do vlastitih, autentičnih točaka razlikovanja.
Jer samo nove ideje, novi tekst i novi načini mogu staroj oporbi vratiti nadu u novi život.