Crno je ogranulo Sunce… Bikiniju - rekao bi stari hrvatski pjesnik, naravno, bez “bikinija”. One male prekrižene žene u bikinijima koje oduvijek viđamo na vratima crkava, sada bi mogle biti prekrižene posvuda. Za početak, prekrižene su na Hvaru, prapostojbini “Ribanja i ribarskih prigovaranja”, jednog lektirno suspektnog naslova. Gradonačelnik Hvara odlučio je da njegov grad više neće biti nova Ibiza, pa je uveo drakonske kazne od šesto eura za šetnju gradom u kupaćem kostimu i kaznu od petsto eura za šetnju u hlačama ili suknji i gornjem dijelu bikinija. Time je kazna za bikini postala veća od one koja se daje pijanom vozaču kad prođe kroz crveno svjetlo.
I premda po Europi postoje “legitimna” mjesta i otoci za ljetno divljanje i orgijanje, Hvar se grčevito bori da ne bude jedno od njih. U tome mu se pridružuje i sirota Novalja, koja doduše samo petsto kuna naplaćuje ispijanje alkohola na javnim mjestima, ali i Dubrovnik u kojem golišava šetnja Stradunom košta tisuću. Jasno je da pijani mladi gosti koji povraćaju, pišaju i spavaju po javnim površinama nisu neki prizor, no je li strašnija od toga gošća u suknji i gornjem dijelu bikinija? Mislim da se bikini nezasluženo našao u banani, još otkad se izborio za svoj status jer ne tako davno žene su na plaže dolazile zakopčane do grla. Ako su uopće dolazile.
To, da glavnom ulicom nekog grada, pa bio to i omanji mediteranski gradić, nećete hodati u kupaćim gaćama i grudnjaku, prilično je realan zahtjev, no da taj eksces tako skupo plaćate, čini mi se - ekscesnim. Uz to, užasno ponašanje po javnim površinama, ispuštanje tjelesnih tekućina po cesti i parkovima je jedno, a gornji dio bikinija nešto sasvim drugo. Sankcije za javno pijanstvo ne bi trebale biti manje od sankcija za osobu koja ne nosi majicu. Po društvenim mrežama vidimo ogorčene ljude koji prozivaju hvarskoga gradonačelnika što uvodi “turizam za svećenike i časne”, no lako je nama koji ne živimo u turistički napetim mjestima “ribarski prigovarati” onima kojima je to turobna svakodnevica.
Kada biste u vlastitom vrtu ugledali grupu pijanaca koji su se došli olakšati od fekalija, vjerujem da biste i vi bili za drakonske mjere. S druge strane, grad Hvar je godinama poznatiji po mjestima poput “Carpe diem” nego po tome što je idealna oaza za obitelji s malom djecom. To da se pojavila kritična masa ljudi koja je spremna skupo plaćati koktele možda je nekoć bila dobra vijest, a sada odjednom nas isti ti ljudi zabrinjavaju. Jer u neko doba noći njihova pripitost postaje inkomodirajuća, da ne kažemo zastrašujuća.
Kako je turizam već godinama jedna od rijetkih dobrih vijesti u Hrvatskoj, pa se čak i najveći kritičari moraju složiti s time da svako malo osvanemo na listama svjetski poželjnih destinacija, ne znači da se moramo pomiriti s baš svakim licem turizma, pa i s onim najružnijim, ali teško mi je zamisliti strogog gradskog čuvara kako pristupa djevojci u bikiniju i traži od nje petsto eura. Nekako mi je to - anakrono. Upozorenje bi bilo okej, a ne navuče li djevojka majicu, možda neka manja kazna, no tražiti od nje cijelu hrvatsku plaćicu jer nije adekvatno sklonila grudi više mi je scenarij neke crne komedije nego stvarnost.
Znamo da za složene probleme nema jednostavnih rješenja. Uvođenje diktature strogog odijevanja usred ljeta i sezone moglo bi doista otjerati turiste na neke ljubaznije obale. Obitelji s malom djecom baš i neće ostavljati novac po diskotekama, kafićima i klubovima. Ozbiljni ljudi popit će kavicu na rivi, prošetati i vratiti se u hotel. Divljaštvo je nekim granama našeg turizma prosperitetno, da budemo iskreni do kraja. Kako ga sanirati, a pritom ne gubiti novac, ne doći na loš glas kao “do grla zakopčana zemljica”, a opet ne njegovati image zemlje u kojoj se možete opustiti do kraja i pišati bez zadrške po njezinoj baštini zahtijeva dosta promišljanja i finog rada. Petsto eura za bikini ne čini mi se kao dobar početak.