Bio je petak, 20. srpnja, godine 1917. Podnevno sunce nemilice je peklo ulice starog Krfa. U zgradi novoga gradskog kazališta, u Ulici Nikole Matzarosa, dovršenoj 1902. privodila se kraju loše organizirana, nedorečena, ali sudbonosna konferencija, koja je trajala čak 36 dana. Tekst usvojene deklaracije je na stolu. Potpisuju ga Ante Trumbić, predsjednik emigrantskog Jugoslavenskog odbora (JO), i Nikola Pašić, predsjednik srpske vlade. Potpisivanju svjedoče sudionici konferencije - šest članova JO-a i članovi srpske vlade i Narodne skupštine, od potonjih zacijelo osam redovnih učesnika, koji su bili na većini sjednica. Fotografija četrnaestorice, uglavnom u tvrdim slamnatim šeširima (boaters), u međuvremenu je poprimila gotovo ikonski status. Snimljena je u jednom krfskom vrtu, u sjeni kiparisa, ne nužno na dan potpisivanja. Tako je prije stotinu godina, uz Krfsku deklaraciju, na zabačenom grčkom otoku na sjeveru Jonskog mora, počeo predživot jugoslavenske države.
Srbija je u proljeće 1917. bila država u izgnanstvu. Nakon austro-njemačke i bugarske ofenzive ujesen 1915. srpska su se vlada i vojska, uz velike gubitke, povlačile preko Albanije do jadranskih luka, te uz pomoć savezničkih brodova došle do sigurnih pristaništa u Grčkoj i Tunisu. Pašić je vladu i skupštinu okupio na Krfu, i tamo vodio potonulu državu, koja je 1917. suočena i s Februarskom revolucijom u Rusiji, kobnu za stabilnost najbliže savezničke sile. Upravo pri kraju Krfske konferencije Petrograd su potresali Srpanjski dani, prvi boljševički pokušaj zauzimanja vlasti. No, ni Srbija nije bila jedinstvena. Pašić i regent Aleksandar u Solunu su potkraj svibnja pokrenuli proces protiv pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa i njegovih crnorukaca, pripadnika vojne obavještajne službe, koji su optuženi za zavjeru protiv regenta. Apis i njegovi najbliži suradnici strijeljani su tijekom Krfske konferencije. Pašiću je u ovim nepovoljnim okolnostima bila potrebna diplomatska pobjeda, znak duge na tmurnom nebu.
Sa svoje strane, Ante Trumbić, predsjedao je izrazito nejedinstvenim JO-u. Frano Supilo, duša Odbora, okrenuo mu je leđa u lipnju 1916., uvjeren da je odustajanje od jugoslavenskog unitarizma i borba za hrvatsku državnu nezavisnost jedini put koji može onemogućiti neravnopravan položaj bilo kojeg sastavnog dijela buduće Jugoslavije. Supilo je vjerovao da samo konfederacija ravnopravnih južnoslavenskih naroda može spriječiti rast hegemonističkih tendencija. Težio je idealu "nacionalne i političke zajednice u kojoj neće biti ni pobjednika ni pobijeđenih". No, nakon Supilova odlaska i njegove odluke da "spasi Hrvatsku", u Odboru je još prevladavao pomirbeni stav prema Pašićevoj politici, bez obzira na to što je srpskim političarima, poput Ljube Davidovića, bilo jasno da ljudi JO-a "ne znaju što Srbija hoće... [ni kakve su] namere Srpske Vlade.
Hrvati zebu zbog te neizvesnosti". Kad je Pašić pozvao predstavnike JO-a na Krf u svibnju 1917., Trumbić je bio u Nici. Bio je do te mjere komotan da nije želio doći u London na prethodni dogovor s ostalim članovima. Uštogljen autokrat, zadavao je brigu drugim članovima Odbora, jer je, riječju Bogumila Vošnjaka, prije odlaska delegacije na Krf, vodio tako površnu, nemetodičnu i zamršenu diskusiju "da me bilo strah".
Pašić je na Krf pored Trumbića pozvao i Stojana Protića, jednog od triumvira Radikalne stranke, bivšeg urednika "Samouprave" i političkog zatvorenika iz obrenovićevskih vremena, dugogodišnjeg ministra unutarnjih poslova i financija, čovjeka koji je bio autor srbijanskog odgovora na austro-ugarski ultimatum nakon Sarajevskog atentata. Protić je nakon sloma Srbije 1915. bio u Francuskoj. Iz Nice, gdje je pripadao izbjegličkom Klubu narodnih poslanika, na Trumbićev prijedlog i uz Pašićevo odobrenje, dirigiran je u Jugoslavenski odbor, koji ga je za člana izabrao potkraj prosinca 1916.
Pored ove dvojice, Pašić je predložio da od članova Odbora na Krf dođu po jedan Srbin, Hrvat i Slovenac. Trojica odborskih Srba iz Bosne i Hercegovine odabrali su Dušana Vasiljevića, mostarskog odvjetnika, potpredsjednika Srpske narodne organizacije u BiH, čovjeka koji je neposredno uoči početka rata prebjegao u Srbiju. Odborski Slovenci odlučili su se za Bogumila Vošnjaka, mladog jurista rodom iz Celja, koji je studirao pravo u Pragu, Grazu i Beču, gdje je 1909. i doktorirao. Svjetski putnik i autor brojnih znanstvenih radova, od 1912. je djelovao kao privatni docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a nakon mobilizacije i početka rata bio je konjički časnik na galicijskom bojištu. Pobjegao je u Italiju u travnju 1915.
Među članovima JO-a bilo je mnogo primorskih i dalmatinskih Hrvata. Zato je Pašić tražio da na Krf dođe i netko iz "Banovine", tj. Hrvatske i Slavonije. Odabir je pao na Hinka Hinkovića, zagrebačkog odvjetnika, najstarijeg među Hrvatima. Hinković je bio pokršteni Židov, pravim imenom Heinrich Moses, koji je od 1879. do 1880. bio urednik pravaške "Slobode" i prisan Starčevićev suradnik. Stranku prava napustio je 1886. na prve znake popuštanja khuenovštini. Autor niza protukatoličkih brošura, ponovno je izabran u Sabor 1913. godine. Nakon Sarajevskog atentata prebjegao u Italiju, i pristupio JO-u.
Uz Trumbića i Hinkovića na Krf su otišla još dvojica Hrvata - Franko Potočnjak i Dinko Trinajstić, obojica, poput Hinkovića i Vošnjaka, masoni. Potočnjak, Primorac rodom iz Novog Vindolskog, studirao je pravo u Zagrebu i potom otvorio odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini. Bio je urednik pravaškog lista "Hrvatska domovina", a za raskola Stranke prava 1895. stao je uz Folnegovićevu struju nasuprot Frankovoj, kojoj se pridružio i Ante Starčević. Na izborima 1897. izabran je u Sabor. Zajedno s Erazmom Barčićem pokrenuo je 1898. almanah Napredne omladine "Narodna misao". Nakon početka rata pobjegao u Italiju i priključio se JO-u. U stalnoj svađi s ostalim članovima Odbora, srbijanskom poslaniku u Londonu jednom je rekao da su Supilo, Trumbić, Hinković i drugi "otrovani Hrvati". Trinajstić, rodom iz Vrbnika na Krku, studirao je u Beču, Zagrebu i Grazu. Bio je zastupnik u Istarskom saboru i pravaš. Uz Pašića i Protića te pet dodatnih srpskih ministara (Momčilo Ninčić, Marko Đuričić, Vojislav Marinković, Ljubomir Davidović, Milorad Drašković) u redovitoj srpskoj delegaciji bio je i predsjednik Narodne skupštine Andra Nikolić.
Svi su bili staroradikali, osim samostalnih radikala Davidovića i Draškovića te naprednjaka Marinkovića - radikalna petorka naspram trojki iz redova opozicije u ratnom kabinetu. Zajedno s ljudima iz JO-a, među kojima su prevladavali bivši pravaši, proizveli su kompromisni dokument, koji je prejudicirao budući oblik jugoslavenske države u prilog "ustavne, demokratske i parlamentarne monarhije na čelu sa dinastijom Karađorđevića". Buduća ustavotvorna skupština imala je donijeti državni ustav nedefiniranom "brojno kvalifikovanom većinom", ali u ključnom čl. 13. Deklaracije nije bilo mjesta za povijesne pokrajine, dakle federalno uređenje. Umjesto toga spominjale su se "samoupravne jedinice, obiležene prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama".
Od četrnaest sudionika većina je umrla prije kraja monarhističke Jugoslavije, neki čak žrtve atentata (Milorad Drašković), mnogi s bitno promijenjenim političkim shvaćanjima, posebno Trumbić. Trojica su preživjeli rat i komunističku revoluciju, ali na različitim stranama. Dušan Vasiljević je jeseni 1944. pristupio partizanima (Jablanički odred) i do smrti (1950.) bio je narodni poslanik i potpredsjednik sarajevske općine. Momčilo Ninčić, koji je djelovao kao ministar vanjskih poslova u kraljevskoj vladi u egzilu osuđen je in absentia na procesu protiv Draže Mihailovića. Umro je u Lausannei 1949. Vošnjak je kao veteran kraljevske diplomacije rat proveo u Beogradu, gdje je surađivao s dražinovcima. Nakon rata je emigrirao u SAD, gdje je radio u knjižnici Sveučilišta Columbia u New Yorku, a potom u američkom Kongresu. Umro je u Washingtonu 1954. godine, posljednji od naših Corfiota. Tamo daleko, daleko od grobaljskih čempresa.