Možda već iduće sezone netko će napraviti reality show s pravim, medicinskim idiotima. Izabrat će ih iz ustanova za intelektualno uskraćene i tjerati da se naglavačke, bez kaciga, bacaju s drugog kata. Usporene snimke pucanja baza lubanja imat će milijunsku gledanost na YouTubeu. Trapavi i lakovjerni nesretnici će zatim učiti vezivati čvorove s kraljevskim kobrama, spremno uskakati u miješalice za beton, žonglirati sa žeravom i razdragano se utrkivati s uključenim motornim pilama.
Gledatelji će jednostavno obožavati emisiju. Na kaučima ispred televizora zadovoljno će se pljeskati po butinama. Bakama će ispadati gebisi, mame će vrištati prskajući slinu, a tate pišati gaće od smijeha kad natjecatelje prevarom nagovore da pjevaju s četkom za zahod umjesto mikrofona u rukama. Svi će zvati nula-šest-nula telefone glasajući za najdražeg idiota, a radno vrijeme u svim našim kancelarijama, radionicama, kladionicama i autopraonicama ujutro će neizbježno počinjati prepričavanjem najboljih dijelova sinoćnjeg izdanja licencnog showa “The Biggest Retard In Croatia”.
Ako ste se uzbudili čitajući ove opise, ne brinite, emisiju ćete vrlo skoro gledati. Neće proći dugo prije nego što pravi idioti, iz institucija za smještaj intelektualno uskraćenih, postanu zvijezde zabavnih programa jer prirodno sve vodi tome, posrijedi je naprosto prevladavajući televizijski trend. Upitajte bilo kojeg medijskog mačka, uglednog producenta i omiljeno lice s malih ekrana, svi će vam reći da je po svim mjerilima, i ako se gleda AMG i ako se gleda SHARE, idiotizam najtraženiji televizijski proizvod današnjice. Gledateljima je draže gledati ako je na televiziji netko autentično, prirodno, ekološki, neprskano glup nego gledati gole sise.
Prvo ide idiotizam, onda seks, a najbolje je, naravno, kad se ima i jedno i drugo, u formatima poput “Big Brothera” i “Farme”. Da se na televiziji daje nečuveno rijedak i ekskluzivan sadržaj, finale Svjetskog prvenstva, atentat na američkog predsjednika, izravni prijenos iskrcavanja izvanzemaljaca ili čak da se sam Jahve lično, nakon šest tisuća godina, s nebesa ponovno obrati čovječanstvu, nitko to ne bi vidio ako je na drugom programu “Farma” ili “Big Brother” i tamo su se nekakvi idioti upravo stali drpati i stenjati pod dekom.
Pa i reality show vrlo gledan unatrag nekoliko sezona, gdje se stidljivim seoskim neženjama traže djevojke, potvrđuje ovo pravilo. Šest večeri u tjednu narod se zabavlja šaljivim zgodama smotanih djevaca na traktorima, introvertiranih krupnih dobričina u maskirnim prslucima i kaljavim gumenim čizmama, koji su hraneći živinu, skupljajući ljetinu i kuhajući u bakrenim kotlovima smrtno opasne voćne destilate nepromišljeno zanemarili svoje erotske potrebe. Idealno je ako je momak gluplji, kao što je lani jedan iz sinjskog kraja postao široko popularan kao izrazito glup, ali to nije nužno jer među Hrvatima vlada mišljenje da stanovništvo sela, već i generalno, nije osobito bistro. Seoska je adresa u našem narodu sama po sebi znak intelektualne manjkavosti.
Gledatelji se ne mogu nasititi seoskih blesana, luzera nevičnih ženskom društvu, ali sa snažnom željom da štogod kresnu, jer ih oni ispunjavaju osjećajem nadmoći. Ljekovito je smijati se nekome tako inferiornom. Krasno je znati kako na svijetu žive neki idioti što su nesretniji od vas i upravo je zahvaljujući tome idiotizam postao najuspješniji televizijski proizvod u posljednjih desetak godina. Pokvareni su producenti opazili kako rulju više od ičega uspaljuje gledati kad je netko gori od njih, kad se narod smije i od nelagode pokriva lice rukama zbog nevolja nekakvih naivnih, slaboumnih šeprtlji. To otkriće donijelo nam je novu vrstu junaka, zvijezde reality emisija, glupane kojima se možemo rugati i koji obično ni ne shvaćaju koliko su smiješni, i to je naposljetku sasvim promijenilo televiziju.
Jednom u prošlosti, dok smo bili djeca, pamtite li, vjerovalo se kako televizija ima prosvjetiteljsku ulogu, na programu je obično bio školovan i pristojan svijet koji je izgovarao cjelovite rečenice i pročitao više knjiga od nas. Ljudi na malom ekranu katkad su nam čak bili idoli. Divili smo im se, željeli smo živjeti onako kako oni žive i znati ono što oni znaju. Sjetite se samo nekadašnjih pobjednika kvizova, kako smo pljeskali i klicali pametnjakovićima u studiju, a očevi bi nas srdito zviznuli po zatiljku govoreći:
“Gledaj, majmune! Kad ćeš ti ovako? Nikad! Ti na karti svijeta ni Aziju ne znaš nać.”
Sveznalice su sasvim nestale iz kvizova jer su televizijski čarobnjaci skontali da je za gledanost mnogo bolje ako nasuprot voditelju sjede totalni idioti, ponavljači i tudumi. Ništa nije zabavnije od slučajeva kad je netko u “Milijunašu” pao već na prvom pitanju. Jer se gledateljima sviđa misliti da su bolji od njih. Gledatelji uživaju gledati glupane, nekršćanski im se rugati, osjećati se superiorni natjecateljima reality emisija. Umjesto da potakne da poželite bolji život, da se školujete i napredujete, kao što je nekad prosvjetiteljski poticala, televizija vas u današnje vrijeme uglavnom uvjerava kako se ne trebate ni o čemu brinuti, možete se lijepo opustiti na kauču, s hladnom limenkom piva u jednoj i zdjelom čipsa u drugoj ruci. S vašim životom sve u redu, ta pogledajte samo, molim vas, kakve jadne lude žive oko vas.
Povjerujete gotovo u teorije zavjere kad uzmete u ruku televizijski program, kako iz dana u dan sve strašnije, sve gluplje ljude dovode pred kamere, sustavno idiotizirajući naš svijet.