Tijekom jutarnje kave u jednom od poslovnih hotela Mayfaira rečeno mi je da je pojam velikog vođe stvar prošlosti. Tog ljeta 2013. svijet je, po običaju, bio zanimljivo mjesto. Arapsko proljeće rušilo je istočnjačke diktatore, a Edward Snowden vjerodostojnost američke vlade. Intuicija venezuelanskog ekonomista Moisesa Naima napokon se pokazala ispravnom - sedam godina radio je na svojoj knjizi “The End of Power” (Kraj moći, op.a.), kojom je iznio teoriju da će svijet trajno ostati bez moćnih lidera, bilo da su veliki državnici ili okrutni diktatori. Iako su među njegovim obožavateljima već tada bili Bill Clinton i Francis Fukuyama, Naim je bio slabo poznat široj javnosti. To se promijenilo kada je njegovu knjigu Mark Zuckerberg odabrao za predvodnicu svog književnog kluba.
Pet godina je mnogo u aktualnom svijetu promjena, ali Naimova teorija je relevantnija nego ikada. Samo ove nedjelje u Britaniji nitko ne može reći hoće li za 72 sata i dalje imati premijerku niti hoće li proljeće dočekati u Europskoj uniji. Na drugoj obali La Manchea božićni šoping je odgođen - svi važniji butici u centru Pariza su zatvoreni, a Parižani se u svojim domovima skrivaju od svojih od ljutnje požutjelih sugrađana. Emmanuel Macron, predsjednik mlađahnog lica, potvrđuje Naimove značajke moći danas: dostižnija je, teža za korištenje i lakše izmiče. Obustava poreza na gorivo koji je inicirao nemire u Francuskoj - zbog kojih je samo jučer ujutro privedeno 500 ljudi - imala je suprotan efekt od onog koji je Macron priželjkivao. Njegova nemoć stavila je moć u ruke žutih prsluka i nakon četiri vikenda kaosa teško je predvidjeti njegov ishod.
Nedugo nakon razgovora s Naimom, tema moći našla se za stolom šminkerskog restorana China Tang u podrumu londonskog hotela Dorchester. Imran Khan, koji je i u trećoj životnoj dobi rado viđen gost šminkerskih restorana Londona, nije se slagao s teorijom opadanja moći. Kako i bi - kao kapetanu kriket momčadi koji joj je osigurao pobjedu na Svjetskom prvenstvu 1996., unatoč minijaturnim izgledima, karizma, upornost i moć bili su ključ svake pobjede, pa i one političke. Uspoređujući se s tigrom, Imran Khan svom ovećem društvu uzvanika tog je dana objavio da je siguran da će u idućih pet godina postati pakistanski premijer. Ne znam je li ga itko za stolom ozbiljno shvatio. Točno pet godina kasnije Imran Khan, dva puta rastavljeni bivši playboy iz Londona, postao je premijer jedne od najkonzervativnijih država na svijetu. Te večeri za stolom je sjedio i Arif Khan, londonski biznismen pakistanskog podrijetla. Iako je danas Imranov savjetnik, niti Arif kod svog premijera ne pronalazi osobine tigra o kojima je godinama slušao. S upravo završenih stotinu dana na vlasti Imranovo upravljanje državom može se svesti na jednu riječ: popuštanje. Samo nekoliko mjeseci nakon što je inzistirao da bi se radije ubio nego tražio pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda - zatražio je njihovu novčanu pomoć, kao i pomoć Kine, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nedugo nakon što je za svog savjetnika postavio uglednog ekonomistu Atifa Miana, otjerao ga je, isključivo zbog pritiska islamističkih skupina kojima nije odgovarala Mianova pripadnost islamskoj vjerskoj skupini Amadi koju konzervativci smatraju hereticima. “Prvih sto dana nisu ono što smo očekivali od Khana. U njegovu obranu, Pakistan je s razlogom poznat kao najteža država na svijetu za upravljanje. Imran je doživio neugodno buđenje s ljutitom opozicijom u parlamentu, ponovnom pojavom terorizma, pritiskom islamskih ekstremista i dubokom ekonomskom krizom”, govori mi Arif Anis. Niti jedan od temeljnih planova za “Naya (novi) Pakistan” nije ostvario svoj prvi korak. U prvih stotinu dana Imran Khan naučio je da je moć, čak i u njegovu slučaju, doista vrlo ograničena.
Za razliku od suvremenih lidera koji mora da žale za vremenima kada su država, političke stranke i institucije imale takav kredibilitet da im se ostavljalo prostora za manevriranje, Moises Naim opisuje opadanje moći kao pozitivnu stvar. “Činjenica da smo mnogoljudniji, da nas je više, čini nas snažnijima, zbog čega slabe bedemi koji su u prošlosti štitili moćne pojedince ili institucije. Ne samo da imamo više ljudi nego ikad, nego smo mlađi nego ikad. Dominantna populacija svijeta danas ima 24 godine. Kao što znate, mlade ljude je teško ukrotiti - oni su buntovnici željni znanja, iskustva, života. Osim toga, prosperitetniji smo, obrazovaniji i urbaniji nego ikada - 2007. prvi put u povijesti više je ljudi živjelo u gradovima nego u ruralnim područjima. Imamo više novca - globalni BDP povećao se pet puta, a po stanovniku tri puta. Istovremeno, više se krećemo, selimo, više mijenjamo radna mjesta, naš novac cirkulira, sve oko nas je mobilnije. Prema podacima UN-a, čak 37% svjetskog stanovništva danas živi izvan svoje domovine. I treća, možda najdublja promjena, jest ona koja se odnosi na mentalitet. Mi nismo niti svjesni koliko se promijenio naš mentalitet u prošlih deset godina. Digitalno doba promijenilo nas je korjenito i nepovratno.
Tko je gore, a tko je dolje će biti sve manje i manje važno u svijetu u kojem oni koji su na vrhu tamo ne ostaju dugo i imaju sve manje mogućnosti učiniti nešto radikalno s tom moći dok su na vrhu”, rekao je Naim. Dobra je vijest da se u takvom svijetu, unatoč populističkim sentimentima, teško može dogoditi prevlast jednog Hitlera. No, u takvom svijetu teško da može opstati netko poput Thatcher ili Churchilla tko, da posudim izjavu Tonyja Blaira, “ne vodi državu na temelju onoga što pišu nedjeljne novine”.
Naima je vidno zabavljala slikovita usporedba suvremenih vlada zapadnih zemalja s Guliverom, neprestano napadanog od strane patuljaka. Oslabjeli Guliver možda jest krajnji cilj demokracije, ali izostanak moćnog lidera donosi nemogućnost hrabrih reformi i strukture reda, a nedostatak moći anarhiju i kaos. Pogledajte samo Champs-Élysées danas.