Pitanje svih pitanja u Hrvatskoj je ono demografsko, tvrdi predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. Sve češća emigracija i sve manje novorođenih potaknulo ju je ovih dana da zaključi kako je zemlja u “izvanrednom stanju”. Premijer Andrej Plenković, pak, uvjeren je da stanje nikako nije izvanredno, ali kaže da ima “teškoća i problema koje Vlada prati, pa i rješava kako dođu na red”.
Ima li pobjednika u ovom verbalnom “demografskom ratu” premijera i predsjednice, odnosno tko je u pravu? Naravno da nema jer od “verba” se ne živi. U pravu su jedino građani koji se nisu oslonili na priču po kojoj će se za njih pobrinuti “dobra demografska politika”, nego su uzeli vlastitu budućnost u svoje ruke i krenuli trbuhom za kruhom. Sve češće napuštaju Slavoniju ili neki drugi dio Hrvatske pa ne treba čuditi da je Vukovarsko-srijemska županija i dalje među pet najnerazvijenijih područja EU.
Dok se u Hrvatskoj nezaposlenost tumači kao posljedica “neusklađenosti škola i stvarnih potreba rada”, odnosno da škole proizvode zanimanja koja nikom ne trebaju, ti isti “nepotrebni” - čim prijeđu granicu - ipak nađu posao. Nije da baš svi od toga mogu živjeti u izobilju, ali činjenica je da “nisu gladni, bosi i smrznuti”. U Hrvatskoj, pak, čak i oni mladi koji se “dočepaju” kakvog-takvog posla u većem broju od zarađenog teško žive pa im ne pada na pamet da se zbog većeg dječjeg dodatka upuštaju u pustolovinu odvajanja od mame i tate.
Gdje je rješenje?
Dao ga je ovih dana baš ministar financija Zdravko Marić rekavši - neto plaće moraju se povećati! Ako se od zarađenog ne mogu platiti režije, osigurati ručak i kredit za stan, teško da će ikakva “papirnata” demografska politika pomoći da se rađa više djece i mladi ostanu u Slavoniji ili igdje u Hrvatskoj. Ovovjeki “pečalbari” sve češće su hrvatska stvarnost i ostat će tako sve dok polovica zaposlenih bude imala plaće niže od 5000 kuna. To je, nažalost, izvanredna ili redovita stvarnost ma koliko se o njoj šutjelo.