Donald Trump novi je najmoćniji političar na svijetu. Pobrao je presudne glasove američkih birača jašući ogorčenje (spram establishmenta, „močvare“, zbog gubitka radnih mjesta, slabljenja kupovne moći itd.) i strah (od terorista, od imigracije). Clinton nije uspjela (znala?, mogla?) ponuditi nadu i njome prevladati strah.
Nezadovoljstvo (ponajprije osiromašene srednje klase, glavnine radništva i seljaštva) toliko je snažno i ukorijenjeno da je biračko tijelo glasalo protiv establishmenta.
Trump je, na toj liniji, potukao prvo Republikansku stranku osvojivši nominaciju protiv njezinog establishmenta, a onda i Demokratsku stranku. Obama je prije osam godina bio novost pa je, među demokratima, pobijedio Hillary Clinton kao eksponenticu establishmenta, a sada su demokrati istaknuli nju i tako se kladili na establishment.
Etablirana glasila su bila sva protiv Trumpa (od vodećih 300 novina samo troje su ga podržale). Ovi izbori su pokazali koliko su institucionalni mediji izgubili utjecaj u profiliranju javnog mnijenja. Utjecaj se u znatnoj mjeri prenio na Internet (npr. na blogove i društvene mreže) gdje nije ugrađen mehanizam provjeravanja i ponderiranja podataka (obavezan u institucionaliziranu novinarstvu), gdje je moguće baratati sloganima i, po želji, koristiti govor mržnje. Trump se tim mogućnostima služio obilato.
Trumpu nije naškodila nevjerojatna količina neistina kojima se poslužio jer se njegovi birači očito nisu opredjeljivali po činjenicama nego po sentimentima, izraženima kroz parole. To je znak izmjene paradigme: ne pobjeđuje više najuvjerljiviji, nego najefektniji diskurs. Trijumfira „misinformation“: kombinacija pojmova „misunderstunding“ (nesporazumijevanje) i „disinformation“ (dezinformacija).
Što će od onoga čime je prijetio zaista provesti u djelo, pošto 20 siječnja preuzme kovčežić s kodeksima za lansiranje nuklearnih raketa, tek ćemo vidjeti.
Njegovo predsjedništvo bit će prosuđeno po onome što će učiniti a ne po onome što je obećao.
Već sada treba očekivati da će Trumpov trijumf osnažiti evropske političare koji također jaše na ogorčenju i strahu. Italija, Sjedinjene Države Amerike, Velika Britanija, Nizozemska, Švedska i Francuska zemlje su u kojima su, upravo tim redom, najviše pretrpjeli i izgubili pripadnici srednje klase i gdje jačaju političari koje, pomalo olako, svrstavamo u folder populizma. Brexit, Trumpova pobjeda, Beppe Grillo, Marine Le Pen, nizozemski zahtjev za referendum o izlasku iz Unije – to su, zajedno uzevši, simptomi političkih promjena, nametnutih rezultatima krize, koja je spiskala optimizam detoniran rušenjem Berlinskog zida.