Ozračje pesimizma koje se stvara u zemlji nije dobro, a posebice je neodgovorno prema mladim generacijama, rekao je prije nekoliko dana premijer Andrej Plenković u pauzi münchenskih sastanaka s europskim pučanima dok se još pod dojmom vijesti iz domovine obraćao hrvatskim novinarima. A dojmili su ga se rezultati opsežnog istraživanja prema kojemu 52,3 posto najuspješnijih učenika hrvatskih srednjih škola svoju budućnost vidi izvan Hrvatske.
Hvalevrijedno je što su se podaci Instituta za društvena istraživanja dojmili premijera. Plenković vidi isto što i mi - da stasaju nove generacije koje već u startu ne vide perspektivu u Hrvatskoj. I tu je početak i kraj slike koju premijer i mi vidimo jednako. Ono što Plenković ne vidi, a nedvojbeno proizlazi iz njegove izjave, uzroci su pesimizma koji je preplavio hrvatsku mladež.
“Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu jer nas on nikuda neće dovesti. Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite atmosferu, nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti”, izjavio je premijer i zaključio da je sve to neodgovorno prema mladim generacijama.
Pa dobro. Ne mora čaša uvijek biti napola prazna, može biti i napola puna. No, da je sav problem Hrvatske u percepciji, kako nas uvjerava premijer, riješili bismo ga već sutra. Pesimizam s kojim stasaju mlade generacije ima mnogo dublji korijen, a Plenković, sve kada bi već sutra onako muški zapeo da ga iščupa, do kraja mandata bi ga mogao možda tek malo pomaknuti.
Osvrnimo se za početak na dio istraživanja koji kaže da 81,3 posto hrvatskih srednjoškolaca želi studirati. Super! A gdje mogu studirati i što im nude fakulteti - o tome gotovo da pojma nemaju. Škola ih nikad ili rijetko informira o fakultetskom obrazovanju. Glavni izvori informacija su im roditelji i prijatelji, pa portali.
A što će saznati kada dopru do informacija? Da je najveće sveučilište, zagrebačko, palo na dno rang-liste svjetskih sveučilišta, da je rektor Damir Boras, koji ga je srozavao, ove godine dobio novi mandat, da to sveučilište najveće iznose za istraživanja iz godine u godinu dodjeljuje upravo rektoru Borasu (posljednjih godina barem ih više sam sebi ne potpisuje), a da je nedavno počasni doktorat dodijelilo Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a BiH, prijeratnom aviomehaničaru koji je tijekom političke karijere stekao i više optužbi za gospodarski kriminal. Zar bi srednjoškolci s veseljem i nestrpljenjem trebali hrliti na takvo sveučilište?
Uostalom, više od 61 posto srednjoškolaca smatra da su za upis na fakultet osobne veze i snalažljivost važniji od sposobnosti učenja. Misli li premijer da su klinci to isisali iz prsta? Nije mu palo na pamet da su izvukli neke zaključke iz smjera u kojem ide zagrebačko sveučilište i činjenice da nekad najuglednije sveučilište promovira ljude kao što je Dragan Čović?
A što ih tek čeka ako završe fakultet i požele naći posao u Hrvatskoj? Postoji li u Hrvatskoj industrijska grana za koju bi se moglo reći da je perspektivna? Što ako se u potrazi za poslom okrenu javnim i državnim poduzećima? Tu će se, ako već sva mjesta nisu popunili rođaci i kumovi političkih elita, sudariti s činjenicom da prednost pri zapošljavanju imaju branitelji i njihova djeca. Doduše, imali su i dosad, no ono što im je poklonila Vlada Andreja Plenkovića nisu imali ni partizanski borci u Titovoj Jugoslaviji. Ekipi koja je svojedobno podigla šator u Savskoj i valjala plinske boce po cesti aktualna je Vlada poklonila prednost pri zapošljavanju na rukovodeće pozicije u javnim ustanovama i državnim poduzećima.
No, premijer tu ne nalazi problem, nego smo baš mi novinari glavni sijači depresije i trovači pozitivne klime. Misli li da su svi mladi ljudi u Hrvatskoj ludi od sreće što oko njih buja netolerancija, što su profašistički stavovi postali prihvatljivi i što se sve više steže obruč konzervativne revolucije? Pita li se premijer, kada stavlja na vagu optimizam i pesimizam, kako se ove godine slavila matura? Je li se većina mladića i djevojaka osjećala nelagodno pokraj vršnjaka koji su ulazak u svijet odraslih dekorirali crnim majicama ispisanim ustaškim pozdravima i simbolima ili su se tako osjećali samo pripadnici manjina - nebitno kojih? Premijera čudi što više od 52 posto mladih ne želi graditi život u ozračju koje sve manje tolerira bilo kakvu različitost, zemlji u čijoj se Vladi napisao (srećom i povukao) zakon prema kojemu su obitelj isključivo muškarac i žena s dijetetom, u društvu u kojem postoje snažni otpori mjerama koje bi zaustavile nasilje nad ženama, u kojemu je sve više pritisaka da se zabrani pobačaj...
Na kraju, ne mora baš sve biti crno. Ne treba previše vjerovati političkim strankama, no možda izrone neke druge društvene snage i pokreti koji će zaustaviti negativne trendove i utjecati na pozitivne promjene. A s promjenom životnih i radnih uvjeta, dokidanjem isključivosti i zabrana, dio ljudi koji su se iselili iz Hrvatske i onih koji će tek otići, sigurno će se vratiti. Obogaćeni za nova iskustva i znanja, Hrvatsku će učiniti još boljim mjestom za život.