KLASA OPTIMIST

Todorić je ostao potpuno šokiran kada su mu rekli da je cijena njegove slobode oko milijun eura u kešu. Ali, ja znam koje će tri osobe to platiti!

London, 100418. Westminster Magistrates court, sud na kojem se odlucuje o eventualnom izrucenju Ivice Todorica u Hrvatsku. Na fotografiji: Ivica Todoric ispred suda.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

 

Sloboda je čista od materijalnih interesa, neokaljana novcem samo u drugorazrednim rodoljubnim zbirkama lirskih spadala iz provincije. “Sloboda nema cijenu!” izvikuju prkosnim glasićima djevojčice na školskim priredbama na državni praznik i ratni veterani o obljetnicama slavnih bitaka. To, naravno, nije istina. Sloboda još kako ima cijenu. Konkretno, sloboda Ivice Todorića ovoga trenutka vrijedi sedam i po milijuna kuna. Milijun eura, kojih desetak hiljada gore ili dolje.

Nekadašnjeg vlasnika najvećeg poduzeća u zemlji pravosudna je vlast zaključala u istražnom zatvoru na periferiji glavnog grada i kroz rešetke mu pružila račun na veliki novac ako hoće napolje, oštro ga upozoravajući da se niti ne pokušava izmigoljiti od plaćanja. Nema odgode od šest mjeseci do godine dana, nema kompenzacije. Sud ne prima mjenice ni čekove. “Ne, gospodine Todoriću, ne možete nam platiti u soji, ili mladim krumpirima, ili kristal salati, ili orasima. Zaboravite sve pokvarene trikove kojima ste decenijama varali nesretnike čiju ste robu prodavali u svojim dućanima. Slobodu ćete dobiti samo za gotovinu. Cijeli iznos... Kako to mislite kad? Pa odmah.”

Neugodno se to dojmilo Ivicu Todorića. Plaćati u gotovini? Za boga miloga, tko to još radi? Moćni muškarci u Hrvatskoj su kao engleska Kraljica majka, oni uopće ne nose novčanik. Opazili su valjda da im se objesi u džepu, od težine kovanica hlače im loše padaju, pa u svim prilikama kad valja nešto dati, bez iznimke, i ako je riječ o crkvenim milodarima i ako bi bacili sitniš bogalju kod Kamenitih vrata, samo trznu obrvama nekom podčinjenom. Upamtili ste možda kako je Ivo Sanader na suđenju potpuno ozbiljno kazao kako je puno uštedio dok je bio na vlasti jer ga je vazda netko častio.

Za ne jednoga našeg moćnika i uglednika hapšenje je bilo trenutak otrežnjenja. Puštanje uz jamčevinu vratilo ih je u surov, neplodan krajolik, na vjetrom šibanu kamenitu pustinju gotovinskog plaćanja. “Vidi, Starčević!” ciknuli su djetinje zapanjeni kad su nakon mnogo godina ponovno ugledali novčanicu od hiljadu kuna. Prigoda je, osim toga, nerijetko i bolnija, bila da su napokon otkrili tko su im pravi prijatelji i koliko ih njihove žene i djeca zaista vole. Mnogo je tada bilo gorkih izdaja, mnogo svađa i suza, mnogo lažljivih zaklinjanja “majke mi, nemam!” ili čak ravnodušnih “korisnik trenutno nije u mogućnosti prihvatiti poziv, molimo pokušajte kasnije”.

Ovaj teški ispit omiljenosti Ivo Sanader je prošao s, usudio bih se kazati, neočekivano visokom ocjenom. Nije ostao sam, bez igdje ikoga na bijelome svijetu. Trojica prijatelja, Jerko Rošin, Luka Bebić i Mario Zubović, na sudu se se spremno zauzeli za njega, čak i obiteljskim kućama jamčili da on neće pobjeći kad ga puste iz zatvora. Ako i nemate bogzna kako visoko mišljenje o nabrojanima, dirne vas u srce njihova prostodušna odanost. Krasan je primjer čovječnosti, otkad je Sanader izašao iz Remetinca, njegovi jamci su stalno uza nj, zajedno dočekuju Nove godine, odlaze na misu i na utakmicu, u kino i u kazalište, na ulici hodaju ispred i iza njega. Kao da ga čuvaju.

Možete pretpostaviti kakav je to oprez. Ako su u kafiću i Sanader ustane da će na zahod, jamci se lagano ukoče od užasa. Ispuni ih crna slutnja da će ovaj otići načas, kao, da se pomokri, i izluđujućih pola sata kasnije javiti im se iz Bregane kratkom porukom: “Dečki, oprostite”. Pođe li Sanader u trgovački centar, njih trojica pokriju sve ulaze. Bebić stražari na Cvjetnom trgu, Zubović glumi da pije kavu i čita Hrvatsko slovo u kafiću kod ulaza u Varšavskoj ulici, a Rošin je malo dalje, kod križanja s Gundulićevom, da im prijatelj ne bi šmugnuo kroz garažu.

Za prijateljstvo zapravo nema bolje stvari: platite li nekome jamčevinu za puštanje iz zatvora, čudesno ćete se zbližiti s njime. U svakom trenutku ćete željeti znati gdje je on, usred noći ćete se trgnuti iz sna i nespokojno razmišljati o njemu. Takvu ljubav i brigu za bližnjega upoznat ćemo i kad Ante, Ivan i Iva Todorić za koji dan dođu na sud s milijun eura u gotovom novcu, kako bi njihov otac Ivica bio na slobodi sve do okončanja sudskog postupka u travnju 2253. godine. Nemam nikakve sumnje da će njih troje to učiniti. Da su kakvi ateisti, agnostici, komunisti ili Srbi posrijedi, oni bi ostavili ćaću da istrune u zatvoru, ali Hrvati, katolici, pa još podrijetlom Imoćani, vidjet ćete - nema šanse!

Nije to, napokon, Todorićima ni previše para. U boljim godinama obitelj bi milijun eura potrošila na nekoliko tjedana godišnjeg odmora na vlastitom otoku, ili na skromno krizmeno slavlje kojega unuka. Iva Todorić samo u garderobi drži stotine hiljada u čvrstoj valuti. Ključ koji otvara vrata očeve ćelije leži u njezinim cipelama i torbama, ili u Antinim satovima, ili u Ivanovim automobilima. Obitelj će brzo i bez značajnijih odricanja sakupiti traženi iznos i ponovno se povezati. Sinovi i kći će otkriti kako uživaju u druženju s ocem kako možda nikad u djetinjstvu nisu uživali. Otpustit će vozača i staroga osobno voziti na šišanje u salon na križanju Martićeve i Bauerove i vraćati ga kući. Nadzirat će kamerama njegovu spavaću i radnu sobu. Šetat će s ocem po Cmroku, spremni ga u svakom trenutku pogoditi strelicom za uspavljivanje ako im on krene bježati kroz šumu...

U jednu riječ, velika je to zajebancija. Platite li nekome jamčevinu za puštanje na slobodu, to vam tako uništi živce da na kraju gotovo ne možete dočekati da prokletnika ponovno strpaju u zatvor.

Izdvajamo