Iz pokušaja atentata na Zdravka Mamića ne treba izvlačiti baš nikakve pametne zaključke, ali, ipak, taj atentat sasvim je dobar povod da još jednom preispitamo odnos hrvatskog društva kako prema samom Zdravku Mamiću, tako i problematičnom dijelu navijačkih skupina, takozvanim huliganima.
Prvo, u komentiranju propucavanja Zdravka Mamića treba upozoriti na dvije jednostavne, ali jako podcijenjene činjenice: A) Mamić nije pravomoćno osuđen za krimene vezane uz njegove sportsko-menadžerske aktivnosti, ali se njegova krivnja pretežito uzima kao nepatvorena faktografija. B) Ako Mamića pravomoćno osude za kriminal u sportu, kažnjavanje Mamića isključiva je odgovornost hrvatskog pravosudnog sustava, a ne pojedinaca ili društvenih skupina.
Zbog tih dviju činjenica apsolutno je besmisleno svako komentatorsko "racionaliziranje" o "stvarnim razlozima" bilo kojeg dosadašnjeg napada na fizički integritet Zdravka Mamića. A to relativiziranje, svjesno ili nesvjesno, događa se i nakon zadnjeg napada, iako svi redom beskompromisno osuđuju akt propucavanja.
Većina komentatorskih kvazirazmišljanja svodi se na napomene o Mamićevu liku i djelu koji su, valjda, "razlog" za opravdanu agresiju svih vrsta.
Drugo, priča o Zdravku Mamiću kao simbolu zla u sportu izgubila je svaki smisao sve dok se ne pronađu krivci za zadnji napad. Toleriranje čistog nasilja kao metode nametanja volje razularenih, anarhičnih navijačkih skupina otišlo je predaleko. Toleriranje je postalo podržavanje. Zašto, recimo, ona spodoba koja se na Braču mučki s leđa zaletjela na Mamića i divljački ga svom snagom udarila šakom po zatiljku nije u zatvoru, nego vjerojatno uživa u popularnosti lokalnog "heroja" Torcide?
Više nije problem u tome što domaće sudstvo ne razrezuje drakonske kazne za krajnje problematičan navijački huliganizam. Odnosi snaga su se promijenili. Dojam je da se sudstvo, policija, političari… sve više boje najagresivnijih navijačkih skupina. Društvo je u povlačenju. Agresivne marginalne skupine napreduju, postaju mainstream.
Treba podsjetiti na slučaj tragične sudbine mladića koji je u huliganskom čoporu bestijalno napao nogometnog suca. Nakon brutalnog ataka šipkama i bokserima taj mladić ispao je prkosna "legenda" Torcide jer je arogantno sudu odbio priznati tko su ostali "junaci" koji su mu pomogli u kukavičkom napadu. Taj nesretni mladić nekoliko mjeseci kasnije skončao je u otužnom pijanom obračunu s nožem u srcu, pa je u konačnici otišao na drugi svijet s najvišim navijačkim počastima koje se mogu organizirati na bilo kojem stadionu. Istodobno, pravi heroji koji su spasili suca Marića i njegove prijatelje od težih ozljeda vrlo su brzo počeli poricati da su bilo kome pomogli. Možemo samo pretpostaviti stvarni razlog: zlokobni strah od sličnih "heroja" Torcide.
No, znate li što je najtužnije u toj prepričanoj priči? Istina je vrlo jednostavna i jako okrutna: "Heroj" Torcide koji je skončao s nožem u srcu danas bi najvjerojatnije bio među živima da ga je sud smjestio tamo gdje je zaslužio biti - u zatvor. Mladi život bio bi spašen, a huligani bi dobili jasnu poruku: nemojte divljački napadati ljude u mirnim restoranima jer ćete inače dobiti ozbiljne zatvorske kazne.
Najgore u svemu je što hrvatski intelektualni milje ima sve više "razumijevanja" za navijačku mladež; u njihovim neartikuliranim kricima vide riječi svojeg bunta, bijesnog protesta kakav se ne usude pokazati na svojim radnim mjestima; u huliganskim šakama vide žestoki udar svoje pesnice u sva lica koja mrze, vide šamar svim ljudima s tamnim srcima nepoštenja. Kad se ovako lirski napiše, zvuči blesavo i patetično, baš kao što i jest. A situacija, ponovimo, polako, ali sigurno sve više izmiče kontroli.
Ajde, logično je da se boje profesionalni političari. Pa oni se ionako boje poduzeti bilo što odlučno. Ali ozbiljni poduzetnici i strastveni navijači počeli su se bojati uložiti svoj novac u vrlo popularne klubove jer će klubovima ionako upravljati ulica. Uprave klubova počele su se bojati zapovjediti igračima da moraju odigrati utakmicu jer jednostavno moraju činiti ono zbog čega postoji nešto što zovemo sport. Igrači se počinju bojati reći da su željeli igrati utakmicu. Sasvim normalni ljudi (i ne baš bojažljivi) boje se odlaziti na utakmice, pogotovo s djecom. A došlo je i do toga da se najveće sportašice u hrvatskoj povijesti organizirano vrijeđa kao da su obične kurve ili barem razbojnice. I onda se još nakon te vulgarne parade organizira presica koju kao relevantnu pohode svi bitni mediji, a na kojoj se verbalno nasilje nad najvećom domaćom sportašicom svih vremena pravda nekakvim "višim ciljevima". U takvoj zemlji samo je dio folklora to što se uspjelo dogoditi da uz autocestu poluretardirani navijač doslovno davi slavnog nogometnog izbornika Kovača jer ga je navodno zamijenio s Mamićevim intimusom Vrbanovićem, a da cijela formacija nasilnika na koncu prođe bez ozbiljnije kazne.
Može li se nešto poduzeti? Teško je procijeniti. Desetljeća u kojima su ritualno prvo osuđivani huligani, da bi potom medijski bili pretvoreni u nečije dobre sinove, žrtve pravosuđa i policije, učinila su previše štete. Možda jednostavno trebamo pustiti BBB-ima i Torcidi da preuzmu vlast, i to ne nakon izbora, nego nakon dobro organizirane stadionske galame.