NASTAVAK POLEMIKE

TOMIĆ LETICI Svatko bi na njegovom mjestu izmislio nekakav bolji, časniji, život dostojniji čovjeka, jer nitko ne zaslužuje živjeti kao Slaven Letica

Zagreb; 150111.
Iako je prvi mjesec sunce je provirilo kroz oblake i izvuklo poznate Hrvate na popularnu zagrebacku spicu.
Na slici: Slaven Letica.
Foto Sime Sokota / CROPIX
Šime Šokota / CROPIX

Osjećajniju bi osobu moglo možda i ganuti kako Slaven Letica krivotvori svoj život. Otkrili su mu da je 1981. pisao bezočno udvorničke tekstove o drugu Titu, a on je bez da je trepnuo slagao kako je to bilo suludo hrabro i antirežimski, kako je gotovo na robiji završio, zajedno s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, zato što se odvažio reći da je Tito genije. Zar to nije za ne vjerovati? Slaven Letica je čudesno biće. Izmislio je sebe kao neprijatelja socijalizma i Jugoslavije kao što bi tkogod drugi izmislio Djeda Mraza, Zubić Vilu ili Uskrsnog Zeku.

Neprilično je ipak smijati se tome jer je riječ o jednoj teškoj, tragičnoj ljudskoj sudbini.

Posrijedi je zloglasni ulizica i uvlakač koji je svima bio dobar, i Josipu Brozu i Franji Tuđmanu, koji je na kraju, zar ste uopće sumnjali, i Kolindi Grabar-Kitarović poslušno dohopsao da joj donese nekakav svoj nečitljivi knjižuljak i denuncijantski raportira tko piše kontra nje.

Na fotografiji se snishodljivo kesi predsjednici kao što se he, he, he, kesio gotovo svim njezinim prethodnicima. Posrijedi je duga, žalosna tradicija. Taj vrtni patuljak skoro četrdeset godina vrišteći bježi od paunova na Pantovčaku.

I što njemu drugo preostaje nego da krivotvori svoju biografiju. Svatko bi na njegovom mjestu to radio. Izmislio bi nekakav bolji, časniji, život dostojniji čovjeka, jer nitko zaista ne zaslužuje živjeti kao on. Ni najgorem neprijatelju ne biste to poželjeli. Čovjek mora biti nešto veće od Slavena Letice.

Meni je jedino manja nezgoda da on, jednako kao što laže o sebi, laže i o meni. U nečemu što je trebao biti odgovor na moju subotnju kolumnu, Slaven Letica nije opovrgnuo baš ništa, već je rasijao hrpu uvreda i izmišljotina kojima se neću dulje baviti jer mi se ne da uključivati usisivač. Izdvojit ću kao bizarnost samo tvrdnju da smo Rajko Grlić i ja za tri filma uprihodili 15,000.000, slovima: petnaest milijuna kuna, da smo uzeli honorare kao da smo snimali trilogiju “Ratova zvijezda”, a ne tri mala, niskobudžetna hrvatska filma koja su u cijelosti, sa svim troškovima, i materijalom i rukama, dvomjesečnim trudom nekoliko desetaka ljudi, glumaca, scenografa, rasvjetljivača, statista i drugih filmskih radnika, jedva nešto više od toga stajala.

Napisati petnaest milijuna kuna nije obična laž. Petnaest milijuna je zlokobna dijagnoza. Zbog takvog nečega Slaven Letica bi svakako morao snimiti mozak.

Dobro, da se ne izmotavam, ja sam od pisanja scenarija dobro zaradio, ali mene i inače dobro plaćaju za sve što radim jer im se njihov ulog mnogostruko vrati na kioscima, u knjižarama, na blagajnama teatara i kinematografa. Neskromno je reći, ali ja nemam mižerjaste tiraže trećerazredne političke teorije profesora sociologije na Medicinskom fakultetu, već mi knjige idu u desecima hiljada, a njihove kazališne i filmske adaptacije obično imaju više gledatelja od Dinamovih utakmica u Ligi prvaka. Ako hoćete dobiti veliku nagradu na velikom filmskom festivalu u Karlovim Varyma i Montrealu, kao što su Grlićevi i moji filmovi dobivali, to valjda zaslužuje biti bolje plaćeno. Ipak, razumijem zašto to Slavena Leticu zbunjuje. Nešto takvo kao što je talent njemu će zauvijek ostati nedokučivo i daleko.

Izdvajamo