VIJESTI IZ LILIPUTA

Totem bespoštedne konkurentnosti

Damir Krajač / CROPIX

Djevojčice iz Erduta i Dalja nisu (samo) ubili jedan čovjek, ili dva. Njih je ubio sistem. Ubio ih je sistem u kojem više ne postoji osmosatno radno vrijeme, u kojem ne postoji radna pošteda, u kojem nema više beneficiranog staža. Ubio ih je prekarni rad, ubila su ih fleksibilna upošljavanja, restrukturiranja. Ubila ih je opsesivna težnja za konkurentnošću i štednjom

Prije nekoliko tjedana na canneskom je filmskom festivalu premijerno prikazan jedan film čija politička i društvena važnost zacijelo nadmašuje onu filmsku. Film o kojem je riječ je “Sorry We Missed You” redatelja Kena Loacha i scenarista Johna Lavertyja.

Autori Loach i Laverty dvojica su starih britanskih trockista koji već tridesetak godina snimaju političke igrokaze o malformacijama kapitalizma. Takav je film i “Sorry We Missed You”. Junak filma Ricky (Kris Hitchen) nezaposleni je radnik kojem je dosta podstanarstva, pa se odluči baciti u poduzetničke vode. Kupi kombi i počinje kao ugovorni vanjski suradnik razvoziti pakete za veliku kurirsku franšizu. Na prvom sastanku poslodavac Rickyju protumači zakonitosti novog svijeta rada. “Ti ne radiš za nas”, veli mu, “ti radiš s nama; ne radiš posao, nego izvršavaš uslugu; ne dobivaš plaću, ti dobivaš naknadu.”

Za tu “naknadu” junak filma mora dnevno razvesti zadanu količinu paketa. Pritom nosi napravu koja ga navodi na najkraći kurs, a preko koje primalac paketa može detektirati gdje se pošiljka u svakom trenutku nalazi. Vozač ne smije skrenuti s puta, ne smije napraviti pauzu, a prvog ga dana kolege upozore da sa sobom nosi praznu bocu u koju će pišati. Ako se želi držati kursa i zadanog prolaznog vremena, mora pristati na parkirne kazne koje sam podmiruje. Klijent ga sve vrijeme može pratiti na zaslonu, ali i ocjenjivati. Osmosatno radno vrijeme i vikend ne postoje. Ako oboli ili traži slobodan dan, Rick mora sam platiti zamjenskog vozača ili franšizi nadoknaditi 150 funti ako ga ona nađe sama. Glavni junak vozi svetkom i petkom, neispavan i izmrcvaren, jer se kašnjenje sankcionira.

U jednom trenutku u britanskom se filmu umalo dogodi kobna nesreća. Potpuno iznuren, Ricky izgubi prisebnost, a bijeli kombi zaglavinja cestom i skrene u grabu. Nikom se, međutim, ništa ne dogodi, ni njemu ni drugima u prometu. Taj put, ne.

A drugi put?

Ovih dana, nažalost, Hrvatska je na najstrašniji način saznala kako te stvari mogu završiti “drugi put”. Saznala je to na odmorištu autoceste kod Novske, gdje je koncem prošlog tjedna vozač kamiona šlepera u punoj brzini ušao u parkirališni prostor odmorišta, pomeo automobile pred sobom, ranio dvije djevojke te usmrtio dvije tinejdžerke, školske drugarice iz Dalja i Erduta. Vozač koji je skrivio nesreću na mjestu je priveden i čeka suđenje. Riječ je o čovjeku koji je zašao u sedmo desetljeće života, koji nije bio pijan, nije za sobom imao dugu turu ni neprospavanu noć. Kamion je - doznalo se - bio besprijekorno ispravan.

A kako su dani protjecali, hrvatska je javnost skupa s istragom otkrivala detalje koji su bacali cjelovitije svjetlo na novsku tragediju. Vozač kamiona bio je - blago rečeno - vremešan čovjek s očitim zdravstvenim tegobama. Koji dan ranije zaglavinjao je šleperom na cesti upravo kao Ricky iz Loacheva filma, ali je tom prilikom uništio samo parkirano vozilo HAC-a. Tog jutra vozač je kamion namjestio na tempomat, a bilo tko tko u životu ima muka s kostoboljom može približno naslutiti zašto je to napravio: da što manje mora prebirati po vozačkim pedalama, jer ti pokreti križobolnoj osobi pričinjavaju patnju.

Nedugo prije tragedije - navode mediji - vozač je zbog bolova u leđima zatražio medicinsku pomoć i dobio blokadu protiv bolova. Liječnik mu je strogo sugerirao da uz omamljujuću terapiju ne vozi. Vozač je tražio zamjenu, ali je nije dobio, jer mu je poslodavac rekao da zamjenskog vozača naprosto nema, a industrijski lijepak morao je stići na odredište. Stoga je vozač sjeo za volan. Danas znamo: da barem nije.

Križobolni starac koji je ubio dvije srijemske srednjoškolke vjerojatno će u nekoj neodređenoj budućnosti biti osuđen na zatvor - kako god, i profesionalni i ljudski život mu je uništen. Moguće je da osuđen bude i njegov poslodavac. Obojica će imati što reći u svoju obranu. Vozač će reći da je unatoč narušenom zdravlju htio prehranjivati obitelj, da nije htio biti parazit, da nije imao priliku dobiti povlasticu koju imaju deseci tisuća veteranskih danguba - povlasticu invalidske mirovine. Reći će da je i sam uvidio da nije dobro da vozi. Da je tražio zamjenu, ali je nije dobio. Da je kao i Loachev Ricky bio pritjeran u kut: ili će voziti ili trpjeti novčane posljedice.

Vjerojatno će u svoju obranu nešto moći reći i vlasnik prijevozničke firme. Reći će da - što je već netko ovih dana upozorio - Hrvatskoj fali 10.000 vozača. Da ne može dobiti ljude za novce koje nudi, a ne može ponuditi veće. Da ga kolje konkurencija, da se prijevoznici natječu damping cijenama, da bi svi htjeli odmah, brže, jeftinije, za kunu manje, za deset manje. U tim škarama - reći će vjerojatno - i on sam drži glavu iznad vode. A kako drži? Tako što rauba do iznemoglosti vozače u sedmom desetljeću koji kad sjednu za kokpit vrište od kostobolje.

Kad čovjek predoči tu sliku, tada shvati. Shvati da dvije sirote srijemske cure jest ubio jedan nesavjesni vozač. Njih jest možda ubio jedan nepromišljeni ili arogantni gazda. Ali, njih stvarno i u pravom smislu riječi nisu ubila njih dvojica. Njih je ubio kapitalizam bez kontrole.

Djevojčice iz Erduta i Dalja nisu (samo) ubili jedan čovjek, ili dva. Njih je ubio sistem. Ubio ih je sistem u kojem više ne postoji osmosatno radno vrijeme, u kojem ne postoji radna pošteda, u kojem nema više beneficiranog staža. Ubio ih je prekarni rad, ubila su ih fleksibilna upošljavanja, restrukturiranja, tehnološki viškovi, ubile su ih koncesije, autsorsinzi i agencije za zapošljavanje. Ubila ih je opsesivna težnja za konkurentnošću i štednjom.

Ubio ih je svijet u kojem sindikati služe samo državnim i javnim službama, u kojem se očekuje da križobolni vozač radi do šezdeset i sedme, a ako ne bude dalje vozio, taj vozač ostaje bez ikakvih opcija. Ubio ih je vrli novi svijet u kojem se u invalidsku mirovinu može ići samo ako si 90-ih nosio uniformu. Svijet u kojem mi svi očekujemo da nam svaka usluga i svaka dostava bude što brža i što jeftinija - bili to paketi koje Ricky raznosi ili industrijski lijepak koji je nosio fatalni kamion vozača Filipovića. To je sistem koji je ubio srijemske djevojčice. To je sistem koji je ubio ljude pod kojima se srušio koncesionirani đenovski most.

To je sistem koji sad, u ovom času, truje i ubija tisuće naših bližnjih koji se guše uz restoranske friteze, koji voze za Uber ili Cammeo, koji moraju očistiti jahtu Bavaria za 16 minuta, oribati šest apartmana tijekom subotnje smjene turista ili pak spadaju s nogu u 600 kvadrata trgovine koju opslužuje dvoje ljudi. Pritom se ti ljudi dijele ugrubo u dvije vrste: u one koje sad već muče križobolje, lordoza, spondiloza, menopauza, vrtoglavica, niski tlak i hladno znojenje - i u one koje ništa od toga ne muči, ali će bogme mučiti uskoro. “Uskoro” pritom može značiti za pet godina, za petnaest ili dvadeset. Zapravo nebitno: jer, taj će dan doći, a kad dođe, neće biti u penziji. I oni će poput vozača Filipovića do šezdesete biti ljudske ruševine, a radit će - kako sad stvari stoje - još sedam godina povrh toga. Zašto? Zato što nemaju “svoje” ministarstvo da ih štiti, kao što imaju klijenti ministra Medveda.

U toj igri babuški - nažalost - nema sasvim nevinih ni sasvim krivih. Krivica počinje, recimo, od nas. Kad se u šoping-centru nađete u trgovini od 500 kvadrata koju opslužuju dvije cure, nećete biti bijesni na sistem, nego na njih dvije, jer im na vratu visi deset stranaka, pa ne uspijevate kao mušterija dobiti pet minuta njihove pažnje.

Kad vas nasamare A1, HT, kabelska tvrtka ili banka, nećete se istresati na korporativnog menadžera, nego na curu iz call centra koja je poput papige naštrebala unaprijed pripremljene odgovore na ionako uvijek iste formulaične upite, koja vam laže u lice i zna da vam laže, ali ni njoj nema druge jer je sama autsorsana i radi za 3000 kuna. Ako vam paket (ili industrijski lijepak) ne stignu na vrijeme, krivit ćete nekog Rickyja. Ili nekog vozača Filipovića koji je zastao u ambulanti jer ga križa bole da mu oči iskaču iz duplja. Dotjera li čovjek stvari do kraja, u neku ste ruku i vi, kao i ja, ubili djevojčice s novskog odmorišta. Ubili smo ih jer smo sve htjeli za dvije kune manje. Jer smo se pristali klanjati totemu bespoštedne konkurentnosti.

Zato se dviju srijemskih djevojčica trebate sjetiti svaki put kad žugate trgovkinji, prepirete se s telefonskim glasom u call centru ili prigovarate osoblju hotela. Svaki se put trebate sjetiti da su svi ti ljudi u manjoj ili većoj mjeri “filipovići” - samo (srećom) u rukama nemaju čudovište od dvadeset tona, čudovište koje u nesigurnim rukama postaje smrtonosno oružje.

Srijemskih se djevojčica trebate sjetiti i kad od nekog čujete: “Nije ti više ovo socijalizam.” Kad čujete kako netko izgovara one divne, zdravorazumski očite fraze - “ne bi on tako u privatnika” ili “najbolje je da je jedan gazda, da se zna čija je zadnja”. Trebate ih se sjetiti svaki put kad od nekog očekujete prekovremeno. Ili, da odradi posao preko vikenda. Ili, da vas odgovor na vaš mail dočeka u ponedjeljak u devet ujutro u uredu. Trebate ih se sjetiti svaki put kad s indolentne visine lijevoliberalne klasne ignorancije kažete kako “našim turističkim radnicima fali osmijeha”.

I- da: posljednje, ali najvažnije: trebate ih se sjetiti svaki put kad vam neoliberalni analitičari spominju “strukturne reforme” i hrvatsku nekonkurentnost. Trebate se sjetiti da je konkurentnost bila ta koja je sirote cure smoždila kamionskim kotačima.

Izdvajamo