SUBOTNJA MATINEJA

Tranzicijski horor: kako prodajom kuće spasiti život

Roman “Kuća” Ivane Đilas je veoma važna knjiga o naročito iritantnoj i traumatičnoj epizodi u tom vremenu. Malena obitelj živi u kući na rubu grada, kupljenoj na kredit u francima...

Ivana Đilas slovenska je kazališna redateljica, rođena Beograđanka, koja se u vrijeme slavnoga Natovog bombardiranja Srbije doselila (migrirala) u Ljubljanu, i tu je trajno ostala. U rodnom je gradu diplomirala režiju, u novom je gradu kod Dušana Jovanovića završila postdiplomske studije, redovno radi u mnogim slovenskim teatrima, nešto za djecu, a nešto i za odrasle, kolumnist je slavne Mladine… Sa ženom je, dakle, sve u najboljem redu.

Međutim, oko nove 2014. godine njezino je otvoreno pismo Djedu Mrazu iz Mladine postalo nemili viralni hit na slovenskim fejsbucima, pa se bogme proširilo i dalje po regiji, nakon čega je, vođena motivima iz pisma, napisala i u Cankarjevoj založbi objavila roman “Hiša”, koji je u Sloveniji postao bestseler, a mene je, pogađate, odbio ne samo od čitanja, nego i od prilaženja. Ne volim primijenjenu književnost, gadni su mi svi ti uelbeci, koji balkanskim ljevičarima pružaju bezbolnu mogućnost da i oni slobodno budu nacionalisti, rasisti i fašisti, ništa mi miliji nisu ni begbederi i njihova pijarovsko-marketinško-reklamna kobajagi stvarnost, a najviše ne podnosim prozno-publicističke pokušaje da se parazitira na temama kakve su globalno zatopljenje, kompjutorske igrice, mobiteli i ostali gadžeti, a naročito velika ekonomska kriza iz 2008, s posebnim osvrtom na kredite u švicarskim francima…

Naravno, nisam imao pojma ima li svega toga u “Hiši” Ivane Đilas, ali nešto mi se nije ni dalo provjeravati. Ako je knjiga nastala iz motiva jedne tako silno popularne kolumne, onda ta knjiga zasigurno nije za mene. Mislio sam da je Ivana Đilas jedna od onih spisateljica čija popularnost potječe od publike koja inače ne čita i o čijim se knjigama govori u zabavnim emisijama i na komercijalnim televizijama. Očekivao sam je na poruci s boce Jane.

Dvije godine nakon što je “Hiša” izašla u Ljubljani, sjedim ja tako u Bookastoreu, prelijepoj caffe knjižari u Ulici cara Lazara u Beogradu, i više iz dosade nego iz znatiželje ruka mi poleti za friško otisnutom knjigom “Kuća” (prijevod na srpski Danica Ilić i Ivana Đilas). Nekog sam čekao, a taj je kasnio već deset minuta, i kasnit će još najviše pet. Toliko je, dakle, samo pet minuta moje pažnje i koncentracije, imala ova knjiga prije nego što sam je kupio, a zatim je tokom sljedeća dva dana, u pauzama između ovog i onog, žudno i gladno pročitao.

To što je neka knjiga privukla i osvojila vašu pažnju, što vas je ukrala od onoga što nazivamo takozvanom stvarnošću, nije kriterij njezine književne vrijednosti. Ali ako vam toliko toga što privlači pažnju mondene svjetine ultimativno ide na živce i ako vam je najteže čitati takozvanu laku književnost, krimiće i ljubiće, i ino primijenjeno književno smeće, tada kriterij privlačenja pažnje već biva ozbiljna stvar. Iako me, dakle, odbija većina onog što podložnike viralnim hitovima privlači, “Kuću” Ivane Đilas nisam mogao da prestanem čitati. I da, to po mnogo čemu jest primijenjena književnost, i da, to zaista nije velika književnost, ali jest dobra i veoma važna knjiga o našem vremenu, ili o jednoj naročito iritantnoj i traumatičnoj epizodi u tom vremenu.

Malena obitelj, žena, muž i dijete žive u lijepoj i velikoj kući na rubu grada, kupljenoj na kredit u švicarskim francima. Oboje su umjetnici, ona radi u kazalištu, on je glazbenik, nemaju stalnog posla. Djetetu je skoro pet godina, dječak žive mašte, aktivan, neposlušan, ali nedorastao. Sve troje su na neki paradoksalan način idealtipske figure našega doba.

Na početku krize njihove se zarade smanjuju i bivaju još neizvjesnije, umjetnici baš i nisu na cijeni u tranzicijskoj zemlji na rubu Balkana, tako da vrlo brzo shvaćaju da uskoro neće biti u stanju da otplaćuju kuću. Odlučuju je prodati, nakon čega će, zamislili su tako, kupiti stan u gradu. Cilj im je da na taj način smanje kredit, a da hipoteku prebace s kuće na stan. Ona poziva profesionalnog fotografa, svog prijatelja, da kuću snimi iznutra i izvana, i na internetu objavljuje oglas o prodaji.

I tu počinje prava priča, koja se bavi društvenim, obiteljskim, osobnim, mentalnim i emocionalnim aspektima onoga što zapravo i nema naziv, a izazvano je ekonomskom krizom, sa svim pratećim društveno-političkim i kulturnim krizama, za koje nije do kraja izvjesno jesu li one posljedica ili su uzročnik ekonomske krize. Umjesto da literarizira svoj problem, umjesto da se bavi dramom i stradanjem pojedinaca i da za njih išće čitateljsku sućut, umjesto da za sve optuži grozni liberalni kapitalizam i da zabavlja narodne mase stradanjima malog čovjeka, pa još umjetnika i intelektualca, Ivana Đilas postavlja i provodi svojevrsnu studiju slučaja. Ona do kraja depatetizira stvar, unaprijed se odriče melodramatskih blagodeti, i sebi (tojest pripovjedačici), mužu i djetetu pristupa hladno, ali vrlo zainteresirano, kao da proučava bakterije. Takvim postupkom izbjegava sve tvorničke nedostatke spomenutih slučajeva primijenjene književnosti.

Kako se ponašaju, što govore i kako izgledaju agenti za prodaju nekretnina? Kako svemu pristupaju bankovni činovnici, koje su njihove strategije, što banke, zapravo, poručuju svojim klijentima, i što su oni njima, ono što je lavu lovina, ono što je feudalcu kmet, ono što je kamataru dužnik? Ili sve to zajedno?

Ono čime autorica do kraja osvoji čitatelja i što nas za ovu knjigu posvećenički vezuje sve do njezina kraja jest gotovo zapanjujuća tačka identifikacije tih njezinih agenata za prodaju nekretnina, banki i bankara s agentima, bankarima i bankama s kojima smo, uglavnom po nekoj nevolji, i sami imali posla u posljednjih desetak godina. To što je precizno karakterizirala pojedine među njima i što nas je na takav način podsjetila na ljude koje smo sretali, to ne bi samo po sebi previše značilo. Ili bi samo značilo da je riječ o dobrom piscu i vještom pripovjedaču, ali to što je načinila tipologiju nekretninskih agenata, koja se do u potankosti podudara s iskustvima što smo ih imali s tom vrstom čeljadi, to je nešto posve drugo. Ivana Đilas skoro da nas je uvjerila kako postoje tajni kodeksi ponašanja i odijevanja agenata za prodaju nekretnina, te isti takvi kodeksi bankarskih i bankovnih manipulacija potencijalnim i ulovljenim klijentima.

“Kuća” je u svom podtekstu i precizno izvedena pripovijest o tranziciji. Što se, zapravo, događalo s generacijom rođenom u socijalizmu, koja je stanove i kuće kupovala u uvjetima ekonomskog liberalizma i ranog kapitalizma? I zašto su se njezini očevi, bivši socijalistički menadžeri i direktori, lenjinistički i marksistički vjernici, mnogo bolje i brže od njih prilagodili na nove uvjete života? To je jedna od tajnih tema “Kuće”.

“Mi umemo da zamislimo život na različite načine.” Prilagodljivi smo, lako ćemo se vratiti iz kuće u stan, samo ako nam pružite i tu šansu. Tako razmišlja glavna junakinja knjige. I tu, zapravo, leži osnovna generacijska pogreška. Prilagodljivost i imaginativnost nije baš neka preporuka u novome dobu, kao što to nije bila ni u onom prethodnom. Zato i jest posve prirodno da lanjski čvrsti lenjinisti postanu savršeni branitelji i konzumenti dobrobiti ekonomskog liberalizma, a da najgore prolaze oni koji su u stanju zamisliti prijelaz iz jednog dogmatskog stanja u drugo dogmatsko stanje, iz jedne iluzije slobode u drugu iluziju slobode.

I onda ta djeca! U sasvim podjetinjenom svijetu u kojem je poželjno da se ne odraste sve dok se ne postane roditeljom, u tom su svijetu djeca poluidioti. Muž usred frke s kućom koja nikako da se proda daje otkaz na onom honorarnom poslu: “Direktoru sam rekao da idu u kurac i on i ambiciozni roditelji s netalentovanom decom, koja bi radije igrala igrice na skupim mobilnim nego vežbala instrument. I roditelji im sve dozvoljavaju, samo da mogu u miru da rade jogu i pijuckaju vino dok preko pametnog telefona naručuju zelene gajbice za smutije.” Ako vam i dalje nije jasno zašto je ova knjiga tako dobra i zašto sam naprečac pogazio svoja načela i prešao preko ultimativnih svojih omraza, pročitajte još nekoliko puta sljedeću rečenicu:

“I roditelji im sve dozvoljavaju, samo da mogu u miru da rade jogu i pijuckaju vino dok preko pametnog telefona naručuju zelene gajbice za smutije.” U toj rečenici ne samo da je slika svijeta koji će s ekonomskom krizom biti teško uzdrman i poražen, skupa sa svojim jogama, vinom i smutijem, nego je u njoj, u toj rečenici, i izvorište problema iz kojeg je potekla ova knjiga. Eto, zato su se dizali krediti u švicarcima i kupovale su se kuće koje se više nisu mogle otplatiti. I da se još nešto razmijemo: nisu to radili neki drugi ljudi, nego smo to bili mi, i opet ćemo sutra to biti mi. Prilagodljivi i imaginativni.

Knjigu Ivane Đilas svakako valja pročitati. Na slovenskom ili na srpskom, birajte jezik koji bolje znate. Tako ćete saznati ne samo to je li se kuća prodala, nego i kamo vodi izlaz iz krize. Sve tu piše.

Izdvajamo