Smjena ministra zdravstva jako je dobra vijest, ali ne zbog toga što se premijer riješio vrućeg krumpira tako što ga je iz svojih ruku na već prepoznatljiv način izbacio kroz prozor. Ministri su u ovoj Vladi postali poput čipsa koji se na studentskom partiju istresa na ulicu jer je svima prisjeo njegov težak okus. Loš okus nezdravog čipsa jest problem, ali nije suštinski. Sa zdravstvenim resorom, baš kao i s mirovinskim, problem je toliki da bi sve redom ministre koji ne pokažu dovoljnu razinu ambicioznosti trebalo tretirati kao čips na kraju partija; izbacivati ih kroz prozor jer su sjedili u vrećici i nisu ništa radili. Sumnjiva imovina bitan je razlog smjene, ali su nedostatak reformske volje te radnih i intelektualnih kapaciteta za provedbu dubokih promjena u zdravstvu puno bitniji. Jedino što je tužno u slučaju sad već bivšeg ministra jest to što je otišao zbog afere, a ne zbog nedostatka ozbiljnih reformskih inicijativa.
Razlog za ovako dramatičnu poruku leži u sve očiglednijem erodiranju kvalitete zdravstvenih usluga. Taj pad standarda će se iz godine uz godinu ubrzavati te postajati sve teži. Hrvatska je jedna od najstarijih nacija, a jedini smo uz Grčku planirali za razdoblje 2016.-2040. značajno smanjenje izdvajanja za starije. U te troškove uključeni su troškovi zdravstva, skrbi, edukacije i socijalnih davanja za starije. Zemlje poput Slovenije, Luksemburga, Italije, Belgije i Njemačke planirale su pak dramatično povećanje troškova za starije.
Procjene budućeg troška zdravstva u Hrvatskoj potpuno su nerealne. Zdravstveni sustav čak i dobro funkcionira s obzirom da u Hrvatskoj trenutačno izdvajamo nešto više od 1200 eura po stanovniku, dok prosječno zemlje EU izdvajaju 2900 eura. Izdvajamo 3 postotna poena manje u odnosu na BDP nego prosječni u EU. Iako rast broja starijih ukazuje na buduću eksploziju troškova zdravstva, mi na to nismo spremni. Upravo suprotno. Trošimo skromno na zdravstvo, gunđamo kako bolnice proizvode minuse, gledamo kako zdravstveni standard pada, održavamo nelogičnu strukturu troškova u zdravstvu, čekamo da nam rješenja padnu s neba i planiramo manje troškove. To padanje s neba neće se dogoditi. Troškovi hoće, piše Dianovo.
Jasno je da u reformi zdravstva treba pustiti sposobne, poduzetne i kreativne liječnike da vode stotine pa i tisuće malih osobnih reformi te oformiti suvisli savez javnog i privatnog zdravstva.
Zatim, bolničkom sustavu treba osigurati suvislu strukturu prilagođenu izazovima modernog upravljanja. Danas ravnatelji bolnica ispod sebe imaju organizacijske resurse primjerene za male pučke kuhinje, a ne za institucije koje bi se što prije trebale sučeliti s izazovima ekstremnog broja pacijenata kroz primjenu najnovijih medicinskih tehnologija.
Živimo doba kad možemo iskoračiti u medicinsku budućnost, ali to niti jedan ravnatelj jednostavno niti ne može organizirati jer za tako nešto moraš imati sustav ili ti moraju dopustiti da ga sagradiš.
Nadalje, novi hrvatski ministar mora se skoncentrirati na praćenje ishoda liječenja bolesti koje donose najveći trošak zdravstvenom sustavu. Ako su to dijabetes i krvožilne bolesti, onda bi bilo logično uložiti veliki reformski novac kako u prevenciju, tako i u poboljšanje ishoda liječenja u ranim fazama. Zašto ne fantazirati o najmodernijim virtualnim klinikama s high tech praćenjem pacijenata na daljinu? Nije upravo sad logično postaviti strukturu koja će izvući maksimalan novac iz fondova EU, a ne sve svesti na hobističke pokušaje genijalnih liječnika i znanstvenika?
Zaključno, hrvatska mora podići troškove skrbi za starije. Sramota je da za starije odlazi oko 3 posto zdravstvenih troškova, dok u prosjeku u Europi na njih troše više od 16 posto.
Treba nam ministar koji će gledati u daljinu, a ne novi noj.