TVRDOGLAVE ČINJENICE

Treba se doista zapitati je li Domovinski rat završio

Vukovar, 040913.
U Vukovaru se nastavljaju prosvjedi protiv dvojezicnih ploca na javnim ustanovama. Povorka je danas prosetala od sredista Vukovara do Mitnice, gdje su se pomolili za poginule branitelje, te se vratila na sredisnji gradski trg.
Prosvjednici su se nakon toga razisli i najavili nove prosvjede za sutra u 9 sati.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX / CROPIX

I desnica i ljevica ključnu točku identifikacije pronalaze u različitim pogledima na rat, manipulirajući traumama građana

Prije nekoliko godina posjetio sam njemački grad Karlsruhe. Povod je bio obilazak jedne velike ugljenske termoelektrane, a grupu hrvatskih novinara kroz pogon je vodio predstavnik velike američke korporacije GE, čija su tehnološka rješenja ugrađena u taj objekt. Taj inženjer zvao se Haris, a kako ćemo doznati za vrijeme ručka u obližnjoj pivnici, rodno Sarajevo napustio je kao srednjoškolac 1995., odselio se u SAD i tamo izgradio novi život. Očekivano, razgovor je ubrzo skrenuo prema razglabanju o društveno-političkim okolnostima u “regiji”, a Haris je vrlo plastično objasnio zašto nema namjeru vratiti se u rodnu zemlju:

“Za razliku od Hrvatske, u Bosni i Hercegovini rat zapravo nije završio. Prestalo se pucati, ali ne zna se tko je pobijedio, a tko izgubio pa borba traje i dalje”. Lucidnost te analize tada me se dojmila, no naknadno sam se više puta našao u razmišljanju o tome koliko doista postoji razlike između BiH i Hrvatske. U usporedbi s BiH koja je faktički dva desetljeća zamrznuta u nefunkcionalnom političkom okviru, nema nikakve sumnje da je Hrvatska neusporedivo prosperitetnija država.

Pa ipak, ako se definicija rata proširi na širi sadržaj od oružanog sukoba, treba se doista zapitati je li Domovinski rat završio? Samo u posljednjih nekoliko tjedana brojni događaji koji su zaokupili zanimanje hrvatske javnosti bili su izravno vezani uz rat. Pravdajući to nevoljkošću države da pronađe i kazni počinitelje ratnih zločina u Vukovaru, gradonačelnik toga grada Ivan Penava najavio je kandidaturu za šefa najveće hrvatske, i trenutno vladajuće, stranke. S druge strane, baš tih dana donesena je oslobađajuća presuda u slučaju Grubori, a činjenica da je time nekažnjen ostao jedan od najtežih ratnih zločina nad srpskim stanovništvom izazvala je buru nezadovoljstva u dijelu javnosti.

Istodobno, priopćeno je da je Hrvatska u posljednjih godinu dana, pune 24 godine nakon završetka zadnje vojne operacije, dobila 2911 novih ratnih veterana, a premijer je, pak, objavio da će Dan pada Vukovara ubuduće biti državni praznik, neradni dan, u spomen na sve žrtve Domovinskog rata. Taj slijed nipošto nije izuzetak. Upravo suprotno, on je samo logična posljedica ratnog stanja u kojem je Hrvatska punih četvrt stoljeća nakon što je ispaljen posljednji metak. Jasno je i zašto. Trauma - a rat izaziva vjerojatno najbolniju traumu koja se može zamisliti - ne nestaje s protekom vremena. Ona zahtijeva zaključenje, ono što Englezi nazivaju “closure”. Nepravda zahtijeva pravdu, zločin zahtijeva kaznu, grijeh zahtijeva pokajanje. Bez čistih računa ne može biti mira, a dok ne bude mira, zapravo će trajati rat. Nedostatak zaključenja perpetuira traumu i sve društvene odnose koji su na temelju nje ustrojeni.

Upravo zato, Domovinski rat koji je formalno završio prije gotovo 25 godina i dalje funkcionira kao temeljno sredstvo društvene stratifikacije i najjači alat galvanizacije javnosti. Igra je to oko koje je postignut famozni nacionalni konsenzus. I desnica i ljevica ključnu točku identifikacije pronalaze u različitim pogledima na Domovinski rat, manipulirajući traumama građana. Nestane li trauma, nestat će i njih. Žalosno je stoga da u Hrvatskoj još nije sazrela svijest o tome da su zločini u Gruborima i Vukovaru dvije strane istog novčića, da su ubojice iz Škabrnje i Varivoda danas na slobodi zbog istih interesa, da krvnici Hrvata u Baćinu pravdi nisu privedeni iz istog razloga zbog kojeg nisu privedeni ni krvnici Srba u Mokrom Polju, da je jedina prosvjedna kolona koja ima smisla ona koja bi hodala za svaku od tih nekažnjenih tragedija.

U nedostatku takve svijesti trauma je instrumentalizirana u formu grotesknog političkog larpurlartizma - smisao neriješenih ratnih zločina jest da trajno ostanu neriješeni. U toj logičkoj inverziji krije se i inherentna kontradikcija djelovanja brojnih današnjih političkih aktera. Koliko god iskreno želio da se krivci za ratne zločine u Vukovaru kazne, cjelokupni smisao političkog postojanja Ivana Penave sastoji se od činjenice da nisu kažnjeni.

Koliko god Milorad Pupovac zazivao sankcije nad zločincima iz Grubora, njegov politički raison d’etre koncentriran je baš u izostanku takvih sankcija. Hrvatska politika - u svojoj suštini - oblik je ratnog profiterstva, toliko unosnog i razgranatog da potpuno devaluira bilo koju drugu formu konstruktivnog političkog djelovanja. Dokad će to trajati? Naivno optimistično bilo bi vjerovati da će demografija tu pomoći, iskustva s Drugim svjetskim ratom uče nas da su na ovim prostorima traume transgeneracijske. Neće pomoći ni periodički pozivi na okretanje budućnosti i teme iz 2030. godine, s obzirom da taj diskurs služi za aktivaciju uskog sloja građana koji iz Domovinskog rata ne nose osobne traume, pa stoga nisu ni svrstani u ideološke blokove.

Napredak može donijeti tek politika spremna da uvede čiste račune, kazni zločince, nagradi junake, individualizira krivnju, ovjenča zaslužne, odbaci one koji to nisu i to povijesno razdoblje napokon stavi ad acta. Ususret godini u kojoj će građani dva puta izlaziti na birališta, najbolji izborni program koji im se može ponuditi sadržavao bi samo jedno obećanje: “Zaključit ću Domovinski rat”.

Izdvajamo