Ja sam svoje političke ideale ostvario. Moj ideal je bio da sudjelujem i da dam što jači pečat stvaranju samostalne suverene hrvatske države, demokratske i socijalno pravedne. Postoje tri moje karijatide: jedna je božićni Ustav, na čije sam oblikovanje, na sreću, imao najveći utjecaj. Gotovo polovica Ustava, oko 70 članaka, moje je djelo. Druga je da sam ja stvarni autor ustavne Odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. te Deklaracije o proglašenju Hrvatske suverenom i samostalnom državom i Deklaracije o pravima Srba i drugih nacionalnih manjina”, ispričao je 2013. u intervjuu Jutarnjem listu Vladimir Šeks s neskrivenom ambicijom da uzida svoju bistu u temelje nove hrvatske državnosti. No četiri godine kasnije isti dnevni list otkrit će kako je Šeks - prije ostvarenja svojih ideala - bio informator jugoslavenskih tajnih službi pod tajnim imenom Kolega. I sada je pred nama neugodno pitanje: je li jedan “udbaš” autor polovice hrvatskog Ustava i niza drugih državotvornih akata?
I koliko je još ljudi s takvom prošlošću gradilo neovisnost Hrvatske? Utoliko je priča o Vladimiru Šeksu, kao i reakcije njegovih suvremenika koji danas u već poznatoj maniri tvrde kako su o Šeksu “svi sve znali”, danas ozbiljna korozija na pročelju nacionalističkog monolita koji se nakon desetljeća tihog propadanja posljednjih godina ponovno počeo uzdizati u javnoj svijesti. Jer, ako je borba za hrvatsku neovisnost (pod vodstvom HDZ-a) bila borba za rušenje stare komunističke društvene stratifikacije, kako objasniti to da su na čelu te borbe stajali ljudi s vrha te iste strukture koja je trebala biti srušena?
Dapače - kako ćemo danas saznati - u mitskom trenutku nacionalne povijesti odluku o prekidu državnopravnih veza Hrvatske sa SFRJ u podrumu Naftaplinove zgrade pročitao je doušnik službe zadužene za očuvanje cjelovitosti te iste SFRJ!? Dva su moguća pogleda na ovaj problem. Jedan je taj da su cjelokupni krvavi proces raspada bivše Jugoslavije pripremili, planirali, pa možda i moderirali pripadnici same vojno-političke vrhuške komunističkog sustava, zainteresirani da svoju društvenu poziciju cementiraju i nakon neizbježnog raspada te višenacionalne države. Drugi će, pak, tvrditi kako su iskreni i moralno besprijekorni hrvatski patrioti - predvođeni Franjom Tuđmanom - prihvatili ljude iz jugoslavenskih struktura svjesni da bez njihovih znanja, umijeća i angažmana ne mogu ostvariti projekt samostalne Hrvatske. Koji je od ovih povijesno ispravan, zapravo nije ni bitno.
Kao što primjer Vladimira Šeksa zorno pokazuje, Udba - kao simboličan skupni naziv za sve jugoslavenske strukture moći - neodjeljiva je od procesa nastanka hrvatske države. Svaki pokušaj da se ekscentričnim povijesnim tumačenjima ta veza poništi osuđena je na to da svaki put završi fijaskom sudara s čvrstim dokazima prošlosti. Jučer se govorilo o Manoliću, danas je pao Šeks, tko je sljedeći? Vlatko Pavletić? Stjepan Mesić? Gojko Šušak? Ako se u budućnosti pokaže da je i jedan od njih bio suradnik Udbe, kako se ta činjenica reflektira na njihovu ulogu u procesu uspostave hrvatske države? Mogu li zasluge nakon 90. brisati nedjela prije te godine? Ili je stvar obratna? Hrvatska se javnost već jednom susrela s ovim pitanjem, u slučaju Josipa Perkovića, kojem na koncu sve zasluge u samostalnoj Hrvatskoj nisu puno pomogle. Sa Šeksom je situacija malo kompleksnija jer se njegova pojava u nacionalnoj povijesti ne može potisnuti smještajem u minhenski zatvor. I kad bi bio “lustriran” s javne scene, njegova će djela preživjeti...
Trebamo li iznova napisati tih 70-ak ustavnih članaka? Priča o Vladimiru Šeksu zato je dosad najozbiljniji podsjetnik zašto je bitno da radikalna desnica, ako želi sačuvati svoju fundamentalnu dogmu svetosti borbe za neovisnost, mora odustati od svoje patološke fiksacije proganjanja duhova prošlosti. Otvaranje jugoslavenskih arhiva javnosti će donijeti istinu. Ta istina vjerojatno će biti otrežnjujuća, po svemu sudeći i dosta bolna, ali bez ikakvih garancija da je potpuna i nemodificirana. Je li Hrvatska za nju spremna? I ako jest, može li ona uopće donijeti tu famoznu “katarzu”? Dva su desetljeća prošla otkako je Dražen Budiša u Saboru izgovorio svoju čuvenu rečenicu: “Udba je naša sudba”. Nije bio u pravu. Sudbina je predodređena i nepromjenjiva. Ovaj “usud” smo sami odabrali. Vrijeme je da si to priznamo...