U drugom krugu lokalnih izbora vodit će se tri ključne bitke. Jedna od njih je izravno u Zagrebu, druga nema veze s time tko će vladati Zagrebom, ali proizlazi iz zagrebačkih izbora, a treća se tiče sudbine Mosta na političkoj sceni.
Kad je o Zagrebu riječ, valja se prisjetiti da su još od konca prošle godine ankete govorile o tome kako barem 60 posto građana glavnoga grada želi promjenu na njegovu čelu. Dakle, ogromna većina zasitila se vladavine Milana Bandića i željela je da ga netko zamijeni. Dogodilo se, međutim, da nitko od izazivača tijekom kampanje birače nije uspio uvjeriti da bi gradom čiji proračun premašuje sedam milijardi kuna vladao bolje od njega. Bandić je načet, ali nipošto nije na koljenima. A poanta je u tome što građani, ma koliko da su siti Bandića, znaju što dobivaju s njim.
Kada je riječ o njegovim protukandidatima - ne znaju. Anka Mrak-Taritaš najdulje se, najsustavnije, najtemeljitije pripremala za ovu kampanju. Njezini programi za vladanje Zagrebom su koncipirani, suvisli, obećavajući, razrađeni, a timovi s kojima bi ih provodila respektabilni. Ali… Kod Anke Mrak-Taritaš prisutna su dva osnovna problema. Prvi je HNS, čija je potpredsjednica. Svjesna imidža HNS-a kao klijentelističke stranke te vlastitog političkog imidža prema kojemu ona i nije "pravi" HNS, u kampanju za gradonačelnicu Zagreba krenula je s odmakom od svoje stranke.
Pokazalo se ipak da se ne može funkcionirati tako da se s jednom nogom bude unutra, a drugom vani. Pripadnost HNS-u i odnosi koji su se radi njezine kandidature, koja je s vremenom postajala sve ozbiljnija, usložnjavali između SDP-a i HNS-a doveli su joj nove saveznike. Ali, kako to uvijek biva, svaka medalja ima dvije strane, pa tako i ova. SDP je Mrak-Taritaš donio nešto veću podršku, posebno kada je riječ o listi za Skupštinu, ali i puno kakofonije i netrpeljivosti između HNS-a i SDP-a.
Već sama činjenica da je više puta morala javno izjavljivati da će izaći iz HNS-a ako bi njezina stranka podržala HDZ u parlamentu te trpjeti oštre poruke koje su razmjenjivali čelnici SDP-a sa šefom njezine stranke Ivanom Vrdoljakom, kod birača su izazivali sumnju u to što Mrak-Taritaš zapravo nosi u miraz. Dakle, prije nego što krene u pravi obračun s Bandićem, Anka Mrak-Taritaš morala bi srediti stvari u svojoj kući. Tek ako doma uspije napraviti reda, može pozvati građane na referendum protiv Bandića. Uspije li u tome, ostvarila je cilj.
Druga velika bitka koja proizlazi iz zagrebačkih izbora tiče se HDZ-a. Nije poanta u tome što je Drago Prgomet ostvario loš rezultat na izborima za gradonačelnika Zagreba. Od početka se znalo da nitko iz HDZ-a ne bi mogao ništa bitno učiniti. Poanta je u tome što je Prgomet izravan izbor Andreja Plenkovića te što je šef stranke s njegovom kandidaturom krenuo u demontažu dotadašnjeg zagrebačkog HDZ-a, u kojem je carevao Milijan Brkić. Nije problem to što je Bruna Esih ostvarila dvostruko bolji rezultat od Prgometa, nego što je to učinila uz podršku ljudi iz samog vrha HDZ-a uz koje se prilično suptilno svrstao i ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade Davor Ivo Stier. Dakle, nakon ovoga Andrej Plenković mora biti svjestan da mu se pozicija u HDZ-u sve više ljulja i razmisliti o tome kako će ju učvrstiti. Bez toga sigurno neće moći stabilno voditi stranku, provesti još jedne prijevremene parlamentarne izbore, a kamoli presložiti saborsku većinu tako da bi stabilno vladao bez novih izbora. Hoće li Plenković raspisati prijevremene unutarstranačke izbore ili nešto drugo, tek ćemo vidjeti. No, ne učini li ništa, mogao bi doživjeti sudbinu Jadranke Kosor.
Treća bitka je ona koju je poveo Most. Ma što pričali, jasno je da su isprovocirali raspad vladajuće koalicije kako bi profitirali na lokalnim izborima i dodatno se učvrstili. No, sada se suočavaju s tim da se u politici jedno vrijeme može opstajati na dojmu i velikim riječima. Ali, nakon nekog vremena birači očekuju rezultate. Most je stasao iz lokalnih sredina, prošao je jedan politički ciklus i sada se upravo tu treba dokazati. Ako ne uspije kod kuće, teško će opstati na nacionalnoj sceni.