U Zagrebu i Beogradu reakcije na trilateralni sastanak državnog vrha Hrvatske, BiH i Srbije mogu se svesti na naslov iz jučerašnjeg Jutarnjeg lista: “Puno je trzavica, ali razgovaramo”. Za potvrdu, evo i beogradske Politike: “Razgovori nimalo laki i slatki, ali korektni”. U BiH bi slučajni prolaznik mogao zaključiti da se zapravo ništa važno nije ni dogodilo. U Republici Srpskoj nikoga za taj sastanak nije briga, a ni bošnjačka glasila se nisu pretrgla izvještavati o sastanku. Jer, ondje su pozicije više nego poznate, sve su strane ukopane u svoje busije i ne pada im na pamet napraviti bilo kakav iskorak ili, ne daj Bože, napraviti neki ustupak drugoj strani. I to je jedna od najboljih definicija trenutnog stanja u BiH.
Srbi su potpuno zaokupljeni sami sobom. Cilj je opozicije konačno srušiti Milorada Dodika i sve ih drugo bitno manje interesira. Konačno, stav da Republika Srpska ima svoju državnost nije samo Dodikov, njega dijele i ostale stranke u tom entitetu. I zato im je cilj da se ništa ne mijenja, da se očuva “slovo i duh” Daytona te da se čeka konačni sukob Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH pa da se vidi što će biti s cijelom državom.
Bošnjaci imaju jasan, ali dijametralno suprotan cilj: maksimalno jačati središnju državu i koncentrirati što više političke i ine moći u Sarajevu. Taj ih stav čini izuzetno prihvatljivim međunarodnoj zajednici jer oni time ispunjavaju odredbe Daytona i otvaraju put za opstanak BiH i približavanje euroatlantskim integracijama (iako je pitanje hoće li od njih išta biti budući da je za RS veza s NATO-om blasfemična - s druge pak strane Beograd sustavno jača svoje veze sa Savezom, što znači da bi i tu moglo u budućnosti doći do nekih promjena). Bošnjački lider Bakir Izetbegović neprestano ponavlja da svatko ima pravo glasati za koga hoće i to na Zapadu, gdje zaboravljaju kako je isti taj Izetbegović napao ideju federalizacije BiH koju je predložio Europski parlament, jako dobro odjekuje.
I dok dva konstitutivna naroda imaju jasno definirane ciljeve i politiku, Hrvati u svemu tome jako loše plivaju. I danas se iz krugova hrvatskog vodstva u BiH može čuti kako bi najbolje rješenje bio treći entitet, iako su već svi morali shvatiti da to nikako ne može proći na Zapadu: svima je jasno da bi to značilo postupno stvaranje odvojenih etničkih cjelina koje bi bile izlika za budući raspad BiH. I dodatno fragmentiranje Zapadnog Balkana uz jačanje utjecaja Rusije, Turske i Kine. BiH Hrvati imaju još jedan izuzetno važan problem, interni. U BiH je i dalje hrvatski politički centar Mostar, kojem se zamjera da premalo pozornosti poklanja Hrvatima u drugim dijelovima BiH, posebno u Srednjoj Bosni.
Da ne govorimo o problematici povratka Hrvata u RS pri čemu je upravo HDZ BiH često izložen kritici da ne radi dovoljno na ubrzavanju tog procesa. Neki kritičari idu i tako daleko da navode kako je riječ o prešutnom dogovoru Dodika i Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH. Riječ je o glasinama, ali da su odnosi Dodika i Čovića jako dobri, to nije tajna. Mnogi će reći - i predobri. Hrvatski zahtjev za izbornim zakonom kojim bi se Hrvatima omogućavalo da biraju samo Hrvate, što besprijekorno eksploatira Izetbegović, na Zapadu izaziva zazor: teško je nekome u Berlinu ili Bruxellesu dokazati da cilj toga nije stvaranje diskriminacije na etničkoj osnovi (u toj raspravi Srbi mudro šute jer ih se to, realno, ne tiče). Da su Hrvati, kao brojčano najmanji konstitutivni narod, politički najranjiviji i u opasnosti da im prava budu uskraćena, nije uopće upitno. No, i Željko Komšić je Hrvat. A za njega, kad je bio izabiran u Predsjedništvo BiH, nisu glasali samo Bošnjaci. Da su baš svi Hrvati uz kandidata HDZ BiH ne bi bilo izgleda da Komšić pobijedi.
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, igra razborito. Nije preblizu Dodiku, ali svima jasno daje do znanja da ga može kontrolirati. Otišao je i u Ankaru, i to s Izetbegovićem. I vratio se s obećanjem izgradnje ceste, da bi u ponedjeljak obnovio svoju ideju stvaranja zajedničkog ekonomskog prostora. I to je diskurs koji sjajno odjekuje na Zapadu.
Kad je u Ankari bila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, poruka Turske je bila više nego jasna: spremni smo pomoći, ali izborni je zakon unutarnje pitanje BiH (tada se puno pričalo o trilaterali Zagreb - Sarajevo - Ankara koja je do sada već trebala održati neke sastanke, ali od toga, vrlo znakovito, ništa). Što je Izetbegović i u ponedjeljak neprestano ponavljao tvrdeći da to nije tema razgovora.
Hrvatska se tako našla u jednako teškom položaju kao i Hrvati u BiH. Sasvim razumljivo, jer nema izgrađenu politiku prema BiH (sjećamo se hrvatske inicijative unaprijed osuđene na propast da se BiH olakša ulazak u EU, koju su u Bruxellesu na sreću zaboravili). Ili, ako je slučajno ima, ona se teško može percipirati: zagrebački diplomatski kor je ne razumije niti nakon višekratnih razgovora s hrvatskim dužnosnicima.
Bezuvjetna podrška stavovima Hrvata vezanih uz HDZ BiH nije politika već bijeg od suočavanja sa stvarnim problemima. Pa se onda ne treba čuditi da su Izetbegovićeve ideje dobro primljene, a da Čovićeva teza, izrečena pred Josephom Daulom, predsjednikom Europske pučke stranke, da je unitarna BiH korak prema islamističkoj državi, izaziva zbunjenost. I dok se svi oni tako prepucavaju, položaj Hrvata u BiH je stvarno ugrožen. A Zagreb ne zna kako da im politički pomogne.