Teško je naglasiti koliko su mi se smučila besplodne priče o velikim svađama oko reforme školstva, o pravima i krivima u toj priči, o pozitivcima i negativcima, a naročito o centralnoj figuri polemika, profesoru i bivšem ministru Pavi Barišiću. S posebnim čuđenjem pratim strastvenu javnu raspravu o njegovom navodnom (tobožnjem) plagijatorstvu i autoplagijatorstvu. Iskreno, moram priznati, nisam doma kad je u pitanju filozofija, ali nekako bih se usudio reći kako je većini uzbuđenih znanstvenika, političara, profesora i novinara promaklo da nam je objekt javne rasprave (Barišić) baš jako, jako dosadan. Nikad u životu ne bih posegnuo za nekim filozofskim štivom Pave Barišića, ali sam to po uredničkoj dužnosti, čisto da se informiram, nažalost morao učiniti.
Pri površnom listanju Barišićevih tekstova učinilo mi se čudnim da ga uz tolike citate i zaista prekobrojne črčkice s natuknicama o raznoraznim izvorima prozivaju za plagiranje, a s obzirom na to da nisam ni znanstvenik (a kamoli filozof), autoplagijatorstvo mi se ionako činilo poprilično blesavom osnovom krimenizacije. Uz toliko citata drugih, nekako je logično da ponovi samog sebe, zašto je zlo da ponovi samog sebe kad to ionako nije baš nešto originalno, pitao sam se. A onda sam jadan zaista počeo čitati to što Pavo Barišić piše i imao sam čudan osjećaj da u meni umire profesor Baltazar, onaj osjećaj iz djetinjstva kad sam gledao dovitljivog bradatog profesora koji je u meni budio vjeru u eksperimente, fascinantne naprave i još nevjerojatnije znanstvene formule koje mogu činiti svijet boljim.
Kad steknete tridesetak godina što žurnalističkog što uredničkog iskustva, onda se suočite s raznoraznim oblicima dosade i neinventivnosti u tekstovima, ali malo toga toliko uspavljuje poput Barišićeve filozofije. Kad Barišić piše o "aporijama demokracije", "pravdi i općem dobru", "nepravednoj strahovladi", "oligarhijskoj vladavini", "zaboravu prijenosa (demokracije) s generacije na djecu i unuke", o "deliberativnoj demokraciji", o "snagi mnoštva"… nekako je dojam kao da je to pisao još pomalo romantični i malo previše ambiciozni student koji zapravo većim dijelom ponavlja što su drugi davno smislili te mu nekako urednički želite preporučiti da se malo bolje skoncentrira, jasnije kaže što hoće te da, ako je moguće, izbjegne široko navođenje i citiranje Gutmanna, Thompsona, Habermasa, Aristotela, Rawlsa, Besseta, Bohmana, Hegela, Westbrooka, Stuarta Milla i desetke ostalih mislioca za koje nikad nisam čuo na samo nekoliko stranica, uključivši i prenošenje atmosfere u sudnici iz slavnog filma "12 gnjevnih ljudi" s Henryjem Fondom u glavnoj ulozi, jer mu to zapravo ne pomaže da se jasno izrazi o "deliberativnoj demokraciji", a pogotovo ne u tome da demokracija u Hrvatskoj postane deliberativnija. Iza tog uredničkog savjeta čvrsto stojim. Pogotovo jer se školstvo i obrazovanje u toj silnoj demokratskoj deliberativnosti, naravno, ne spominje.
Neka oprosti profesor Barišić. On ne bi zaslužio ove riječi da nije odlučio postati prkosni ministar koji nam je trošio vrijeme, a nije provodio očigledno potrebne praktične reforme obrazovanja. Njegov autorski opus zapravo dosta dobro govori da je ministarska fotelja zaista bila greška, trebalo je čovjeka pustiti da se bavi onim što voli – Metafizikom ćudoređa, Djelima Ante Starčevića, Bioetikom i ljudskim pravima… I svim ostalim potpuno nepraktičnim, filozofskim pitanjima.
Ukratko, preklinjem javnost da se prestanemo baviti filozofom Pavom Barišićem i (ne)opravdanim etičkim optužbama na račun njegove filozofije. Tako što će najpoznatija brada u znanosti i obrazovanju biti ona Barišićeva neće hrvatsko obrazovanje i znanost pomaknuti ni milimetra naprijed. Ojačat će tabori i neznanstveni, birokratski prijepori, a naša djeca će svjedočiti tek okrutnom javnom smaknuću profesora Baltazara odnosno naivnog vjerovanja u sve ono što brada dobrog profesora iz crtića simbolizira – znanje, suradnju, razmišljanje, doronamjernost i rješenja.
Imam i sasvim praktični prijedlog: ako već u Hrvatskoj ne možemo isfurati da gimnazije objavljuju rang-listu uspješnosti svojih učenika na maturi kao mali korak u mjerenju kvalitete i unapređenju transparentnosti rada, preskočimo našu svakodnevicu i pokušajmo ono što rade najnapredniji, primjerice, Larner College of Medicine.
S obzirom na to da sam jako ojađen gledajući vlastitu djecu koliko moraju štrebati napamet, poprilično me zaintrigirala priča o medicinskoj školi koja će prva u Sjedinjenim Državama raditi prema kurikulumu bez predavanja. Da, dobro ste pročitali: bez predavanja. Larner College zapravo je tek jedna od više američkih medicinskih škola koje su počele eksperimentirati s nastavom u kojoj bez klasičnih predavanja pokušavaju budućim liječnicima što brže prenijeti što više primjenjivih znanja. Eksperimentalni kurikulum bez klasičnih predavanja počeo je davati rezultate.
Sve je počelo s tezom da su klasična predavanja (situacija u kojoj jedna osoba govori, a publika vrlo često zijeva) vrlo neučinkoviti način prenošenja znanja. Charles G. Prober, visokopozicionirani profesor Stanforda, tvrdi da je retencija znanja nakon predavanja samo 10 posto, a što je ogroman problem s kojim se veći dio obrazovnih sustava nije ni pokušavao obračunati. Troše li studenti na predavanjima, ako im nakon njih ostaje samo 10 posto onoga što su čuli i vidjeli, užasno puno vremena, jesu li klasična predavanja najneučinkovitiji način potrošnje vremena u obrazovanju? Ta su pitanja možda preradikalna, pogotovo za mlađe uzraste koji tek moraju učiti učiti, ali je sasvim sigurno da je učenje u interaktivnim situacijama, koje uzrokuju "lijepljenje" informacija za učenike, vrijedno barem eksperimentiranja.
Ako su strane medicinske škole otišle najdalje u tom trendu eksperimentiranja u obrazovanju za znanost, tehnologiju, inženjering i matematiku (STEM), te ako su dokazale dobre rezultate, zašto bismo se mi bojali pokušati isto?
Tim istraživača, navodi WP, uspoređivao je 225 studija koji su pak uspoređivali rezultate naučenog na predavanjima s tzv. aktivnim učenjem te su zaključili kako su rezultati "aktivnih" 6 posto bolji te imaju 1,5 puta manje šanse da padnu na ispitima. Nije li to fascinantno poboljšanje učinkovitosti educiranja?
Ako su Procedure nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država ukazale sada već davne 2014. da je aktivno učenje u manjim grupama najbolji način podučavanja, zbog čega mi u Hrvatskoj ne bismo eksperimentalno za početak hitno promijenili načine učenja u pojedinim višim razrednima srednjih škola i fakultetima? Ako na Larneru mladi uče tako da se dan ranije pripremaju za nastavu prikupljajući temeljne podatke, a na samoj nastavi ih podijele u manje grupe i suoče s konkretnim zadacima, vrlo je vjerojatno da bismo to mogli implementirati i u Hrvatskoj. Pokušajmo dokinuti ovo beznađe od štrebanja u hrvatskom školstvu koje zaglupljuje generacije i generacije, čini nas nepraktičnima i nepoduzetnima.
Ne kažem da će biti lako. Za tako naizgled male organizacijske promjene trebat će jako puno pažljive pripreme, kreativnosti, dobrog planiranja i dosta novca. Larner novi kurikulum provodi uz pomoć 66 milijuna dolara donacije za prilagođavanje škole radu u manjim grupama. Mi tog novca za reformu školstva po pojedinim institucijama nemamo, ali nekako sasvim naivno ipak vjerujem da u hrvatskoj znanosti i obrazovanju ima sasvim dovoljno pravih profesora Baltazara koji će naći rješenje za kurikulum bez predavanja i s radom u malim grupama.
I naravno; gospođa Blaženka morat će dokazati da nije samo užasno simpatična slučajna ministrica nego i revolucionarka. Baltazarka bez brade.