Udruga manjinskih dioničara Agrokora u petak je predstavila svoje rješenje plana nagodbe vjerovnika Agrokora, jer smatra da je izvanredna uprava Agrokora na tom poslu zakazala zato što nije ponudila “barem dva ili tri prijedloga nagodbe kako bi vjerovnici mogli donijeti odluku”. Za razliku od onoga što su vjerovnicima ponudili Vladin izvanredni povjerenik Ante Ramljak i njegovi savjetnici, plan koji nude manjinski dioničari temelji se, po njihovim riječima, “na pravičnosti, pravdi i podjeli imovine tako da nitko ne bude zakinut. Imovina Agrokora bi ostala u Hrvatskoj i dionicama bi se trgovalo u Hrvatskoj”.
Kada bi se vjerovnici priklonili modelu koji predlažu manjinski dioničari, u stečaj bi bile otjerane one kompanije iz sastava koncerna koje su, po mišljenju dioničara, “doista u problemima i generiraju gubitke”, poput Konzuma (što bi automatski dovelo u pitanje budućnost 12.000 zaposlenih), dok bi uspješnijim kompanijama iz koncerna, poput Leda, Jamnice i Zvijezde (ima ih još) bila omogućena dokapitalizacija nakon koje bi normalno nastavile poslovati.
Zvuči razumno, ali nije. A nije zato što pogrešno predstavlja ne samo ulogu izvanredne uprave Agrokora (ili bilo koje druge kompanije koja se može naći pod udarom Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku) nego i ulogu i odgovornost dioničara u upravljanju njihovim vlasništvom.
Izvanredna uprava zadužena je, naime, da rješava posljedice štete koja je već napravljena. U slučaju Agrokora nastala je lošim upravljanjem kompanijama u sklopu koncerna. Zadatak izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka je da s timom koji je okupio (koji je također predviđen zakonom) pronađe i primijeni rješenje kojim će minimizirati štetu koja bi propašću kompanije, za koju se smatra da je od posebnog “sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku”, mogla ugroziti ekonomiju cijele države.
Tko je loše upravljao Agrokorom? Uprava koncerna i uprave kompanija koje su u sastavu koncerna. Tko postavlja i kontrolira rad uprava? Nadzorni odbori u kojima sjede predstavnici svih, pa i manjinskih vlasnika, a cjelokupan proces njihova rada odobravaju skupštine dioničara u kojima opet sjede i predstavnici manjinskih, pa i najmanjih vlasnika.
Jesu li manjinski dioničari Agrokorovih kompanija, kada im se neki dio poslovne politike koncerna nije činio opravdanim, mogli preglasati odluke velikog Ivice Todorića? U većini slučajeva nisu, pogotovo ako, kao što tvrde, neke od najvažnijih odluka, poput jamstava, nisu bile nikada predstavljene na skupštinama dioničara. To, međutim, ne znači da su mali dioničari bili bespomoćni i da nisu mogli reagirati na vrijeme.
Svako od korporativnih jamstava, a ona su, prema izjavama manjinskih dioničara bila nelegalna, bilo je na Zagrebačkoj burzi objavljeno u realnom vremenu. Svaki, pa i najmanji dioničar mogao je tada osporiti odluku uprave, upozoriti burzu na eventualne nepravilnosti ili pokrenuti pravni postupak protiv uprave za koju je smatrao da radi nezakonito. Ako bi zaključio da ni takva akcija neće uroditi plodom, mogao je prodati dionice kompanije u rad čije uprave je prestao vjerovati.
Bit slobodnog tržišta upravo i jest u tome da i najmanji dioničar lako može napustiti vlasništvo u kompaniji kojoj više ne vjeruje, ali i da svatko jednako tako može kupovinom dionica ući u posao s kompanijama čije su uprave uvjerljivije od onih u kompanijama koje se napuštaju. Svatko tko nije bio zadovoljan načinom na koji Todorićevi menadžeri upravljaju Agrokorovim kompanijama mogao je jednostavno prestati biti dioničarom koncerna i danas bi se vjerojatno osjećao bolje.
Mi danas ne znamo zašto manjinski dioničari Agrokorovih kompanija nisu reagirali na vrijeme niti zašto su, kada su počele stizati loše vijesti iz Agrokora, a te vijesti su kolale dugo prije travnja prošle godine, pa i prije Moody’sova prvog rušenja kreditnog rejtinga, zadržali svoje vlasničke pakete i pasivno čekali da se vrijednost njihove imovine otopi. Vjerojatno su, poučeni povijesnom Agrokorovom nesalomljivošću, bili uvjereni da se najvećoj kompaniji u regiji ni ovaj put ništa ne može dogoditi. Pogriješili su. Bilo je lako pogriješiti.
Pogrešna je, međutim, i predodžba o tržišnoj ekonomiji kao o društvu utemeljenom na “pravičnosti, pravdi i podjeli imovine tako da nitko ne bude zakinut”. Takva utopijska zajednica, nažalost, nikada nije zaživjela, a i da jest, teško da bismo je mogli povezati sa slobodnim tržištem. Dioničari su vlasnici kompanija čije dionice posjeduju. Oni imaju pravo sudjelovati u raspodjeli dobiti kompanije, ali i trpe posljedice loših poslovnih odluka koje dovode do pada vrijednosti njihovih dionica na tržištu. Za razliku od kreditora koji svoj novac posuđuju kompaniji, ili dobavljača koji joj prodaju svoju robu i usluge, kada kompanija propada, dioničari nemaju pravo na “pravičnu naknadu”. Njima pripada samo ono što ostane, kada se svi drugi namire. Ako ostane.
U slučaju dioničara Agrokora, od najvećih do najmanjih, zato što je ukupan dug koncerna danas veći od ukupne tržišne vrijednosti kapitala svih kompanija članica, sve dionice postat će vlasništvo vjerovnika (kreditora) i dobavljača.
Na taj će način vlasnici koncerna vratiti dug koji su napravile uprave koje su oni postavili. Taj dug ostaje čak i ako izvanredna uprava ne uspije ispregovarati nagodbu s vjerovnicima. Kada bi se Agrokor našao u stečaju, a to je jedina mogućnost koju zakon predviđa u slučaju da izostane nagodba, njegova cijela imovina bila bi vlasništvo vjerovnika. Za parcijalni stečaj, za kakav se zalažu manjinski dioničari koncerna, danas je prekasno. Prekasno je i za isticanje “hrvatske priče” o Agrokoru, kao i za svaki drugi pokušaj da se Agrokorom i njegovim kompanijama ubuduće trguje samo na hrvatskom tržištu. Agrokor odavno nije samo hrvatska kompanija. Sjedište tvrtke koja je nominalni vlasnik Agrokora d.d. je u Amsterdamu, vlasnik te kompanije je Ivica Todorić koji danas živi u Londonu (i čini se da namjerava do daljnjega tamo ostati), a kompanije u sastavu Agrokora rade, osim u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Srbiji, BiH, Makedoniji i Mađarskoj. Jednako tako, Agrokorovi kreditori razasuti su na širokom području između Moskve i Londona. Agrokor je odavno europska, a ne hrvatska kompanija.
Priča o Agrokoru nije samo hrvatska priča, ona je regionalna, a najveći dio vremena, sve do preuzimanja Mercatora, to je bila i priča o uspjehu. Unatoč svemu što se danas događa ne treba Ivici Todoriću zanijekati da je prehrambenu industriju regije približio visokom europskom standardu. Upravo zato financijski krah njegova imperija, a time i gubitak vlasničkih prava današnjih dioničara koncerna, čije su vlasništvo progutali dugovi, ne znači i krah za kompanije koje su najveće sastavnice Agrokora.
Ispuni li tim Ante Ramljaka svoju ulogu, njihov boravak u Agrokoru, kao i boravak konzultanata koji im danas pomažu, završit će u prvoj polovici ove godine. Uprava koju će postaviti novi vlasnici, današnji vjerovnici, prva će znati odgovor na pitanje - jesu li Ramljak i društvo zaradili plaće o kojima danas raspravlja Hrvatska.