Izbori za zastupnike u Europskom parlamentu, kako se sada pokazuje, bili su poput bure. Dobro su sve propuhali, isprevrtali i porazbijali figure, polupali nešto prozora, da bi se sutradan na suncu i vedrini ukazala gomila krša.
Biračima su opet preostale dvije stranke - HDZ i SDP, što znači da nam se politička scena vratila u situaciju u kojoj smo bili prije izbora 2011. godine, ali s tom razlikom da su obje stranke bitno slabije nego što su bile tada, a i koalicijski potencijal im je mnogo siromašniji nego prije osam godina.
Most, koji je još prije četiri godine izgledao kao treća politička opcija koja je zauvijek dokinula politički duopol u Hrvatskoj, na kraju se profilirao kao klerikalno desna stranka i kliznuo nizbrdo, zadržavajući se blago iznad izbornog praga. Budući da je ipak limitiran broj birača koji bi željeli da Hrvatska bude ustrojena prema njihovu svjetonazoru, a poveći je broj političkih stranaka koje ga nude, sudbina Mosta ostaje pomalo neizvjesna.
Druga politička stranka od čijeg su uspona strahovale sistemske stranke - antisistemski Živi zid - dobila je samo jedan mandat u Europskom parlamentu, a doživjeli su ga kao bačenu kost oko koje se sada glođe kompletno stranačko vodstvo. Već nekoliko dana imamo priliku gledati uživo kako se stranka sunovraćuje. Malo putem konferencija za novinare koje svakih nekoliko sati organiziraju sukobljeni akteri, pa preko njihovih televizijskih nastupa i još putem Facebooka gdje obračuni traju do sitnih noćnih sati.
Političke nade poput Dalije Orešković potpuno su se pogubile i ubrzano nestaju. Pametno definitivno ne može napraviti iskorak i ostaju obiteljska stranka čiji je utjecaj limitiran na Gradsko vijeće Splita. Potvrdilo se da značajniji doseg nemaju ni radikalnije lijeve opcije. Izašle su na izbore s platformom “Možemo” i ostale debelo ispod crte.
Ekstremnije desne opcije imaju respektabilan broj birača, ali se, kao i dosad, ne mogu ujediniti i nastupiti zajedno.
Amsterdamska koalicija (HSS, GLAS, IDS, HSU...), čije su stranke predstavljale politički centar, sada su čak i ujedinjene jedva prešle prag, što govori da kopne kao snijeg koji je pao u travnju.
Najznačajniji dio protestnih glasova na ovim je izborima pokupio bivši sudac Mislav Kolakušić, ali bi mu se moglo dogoditi da postane rekorder u kratkoći njihova zadržavanja. Nastupio je s pričom o borbi protiv korupcije kao jedinom političkom temom, da bi već sutradan šokirao birače prezentacijom plana kako će si prigrabiti svu političku moć - postati predsjednik države pa premijer koji bi ujedno bio i ministar policije i pravosuđa.
Preostali su SDP i HDZ, kojima se otvorila sjajna prilika da zauzmu upražnjen prostor i nametnu se kao najpouzdanije političke opcije. SDP se na valu četiri osvojena mandata trudi kretati u tom smjeru, dok HDZ čini sve što može u korist vlastite štete. Podbačaj na izborima (četiri mandata umjesto ciljanih pet) bio je okidač za dodatno raspirivanje unutarstranačkih sukoba. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković uporno gleda u HDZ i traži krivca za loš rezultat. Nikako da pogleda u birače i shvati da je problem u tome što ih nisu impresionirala imena koja je stavio na listu, što uporno drži kompromitirane ministre i sustavno uzgaja klijentelizam.
Zato što Plenković vjeruje da je nepogrešiv i raspisuje unutarstranačke potrage za crnim labudom, realno je očekivati da ulazimo u razdoblje rađanja novih protestnih stranaka i novih političkih kreacija.