SUMNJIVO LICE

U Limenkama u Zapruđu komfornije se i bolje živi nego u novogradnjama

Zagreb, 231111.
Arhitekt Bogdan Budimirov, projektirao je zagrebacki kvart Zaprudje.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Bogdan Budimirov

Odlazak arhitekta Bogdana Budimirova povod je da se podsjetimo da je Novi Zagreb najvrednija moderna urbana cjelina u Hrvatskoj, nešto najautentičnije i najsvjetskije u povijesti naših gradova

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih naša je generacija kupovala stanove. Uglavnom na kredit ili od naslijeđenih novaca, a malobrojni bi se potpomogli prodajom zemlje u zavičaju ili prodajom kuća i stanova iz gradova i zavičaja iz kojih su u općenarodnom projektu etničkih čišćenja bili počišćeni. Osim što smo, uglavnom, bili pridošlice, bili smo praktično prva generacija čije se stambeno pitanje nije ticalo društvene zajednice. Niti smo imali od koga dobiti stan, kao što ga je dobila golema većina naših prethodnika u sedamdesetim i osamdesetim, niti smo imali što za male pare otkupiti, kao što se otkupljivalo do pred kraj devedesetih.

Stanovi su se, uglavnom, kupovali u onim vječno novim, socijalističkim dijelovima grada. Za one koji su se u Zagrebu ili - mnogo češće - u nekom drugom gradu rađali u centru, u lijepim austrougarskim stanovima visokih stropova, bio je to poraz i pad, ne samo u pogledu životnog standarda, nego i osjećaja pripadnosti. Čovjek je ono gdje stanuje. Od zgrade i kvarta započinje priča o identitetu, o nacionalnoj i brojnim socijalnim pripadnostima. Trebao si se naučiti da više nisi dečko iz centra, nisi stari Sarajlija, nego si nitko i ništa, i tek bi u sljedećem koljenu i drugoj inkarnaciji mogao postati nešto.

Tako smo se naseljevali u Novom Zagrebu. Stol u kafiću, Plavi oglasnik i kemijska olovka. Najprije trijaža onoga što je za tebe i onoga što ti je nedostižno. Pa zaokruživanje zanimljivih oglasa, uz koje, razumljivo, piše i cijena. Nje nema samo uz stanove koji su zbog nečega bezumno skupi ili oglasa koje daju usamljeni penzioneri, ali ne da bi prodali stan, nego da bi ostvarivali socijalne kontakte. I onda, ako je nešto jeftino, napomena “nije u limenkama”. Limenke su pisane malim slovom. U Plavom oglasniku nisu imali lektora ili je nepismenost u poetici oglašavanja.

Stan u Limenkama ili u limenkama početkom dvijetisućitih bio je za četvrtinu cijene jeftiniji od stanova u novozagrebačkim tornjevima ili u Super Andriji. Mamutica je držala visoku cijenu, a najskuplji su, ako me sjećanje ne vara, bili stanovi u Sloboštini. Jednom sam tako, očajan i žuran u što skorijoj selidbi, ušao u Limenku da pogledam jedan vrlo, vrlo jeftin stan. Bit će i najjeftiniji u Oglasniku.

Sjećam se i priče: stara je gospođa umrla, izgleda tako što je jednoga dana samo prestala da jede, uzalud su se susjedi oko nje trudili, naprosto je odlučila da ode. Dvije godine ranije umrla joj je kćerka, ustvari ubila se, radila je kao nastavnica, bolovala od depresije, a sin od rata živi u Kanadi. Mladog je rođaka, koji je u Zapruđe na pregledanje stana došao na biciklu, opunomoćio da proda stan, što jeftinije i što brže. Na podu neki ružni smeđi itison, na zidovima reprodukcije svjetskih slikarskih klasika, stari razležani kauč, pusta starinska kuhinja, ostaci tuđeg suđa…

Svidjela mi se priča, svidio mi se prodavatelj na biciklu, ali mi se, pošteno govoreći, svidio i raspored soba i izgled zgrade. Neočekivano široka stubišta, kakvih danas više nema, lijepi hodnici, starinska logika predsoblja, sobe s puno jasnog svjetla, široki nezaklonjeni pogled kroz prozor. Ali stan nisam kupio: postojao je neki sitni problem s papirima, a ja sam se panično plašio da me ne prevare. Premda se taj moj strah dramaturški savršeno slagao sa sudbinama gospođe koja je prestala jesti, nastavnice koja se ubila zbog depresije i čovjeka nepoznate profesije koji je početkom rata pobjegao u Kanadu i sada se, na daljinu, želi riješiti stana, kao posljednje svoje veze s rodnim gradom i sa svim svojim podrijetlima.

Umjesto u Limenku Bogdana Budimirova uselio sam se u toranj Slavka Jelineka. I ubrzo se saživio s tornjem, njegovim stubištima i rasporedom prostorija u stanu, koji je, srećom, bio i ostao nedirnut u odnosu na Jelinekovu zamisao. Pomalo sažalijevam one koji kupe stan u Novom Zagrebu, pa ga onda “adaptiraju”. Osim što uništavaju artefakt za koji su dali pare - kao da su kupili Murtićevu sliku, pa pošli da nešto po njoj doslikavaju - imaju ambiciju da o stambenom i životnom prostoru razmišljaju kompetentnije od arhitekta. Ljudi vjeruju da o svojim potrebama za prostorom, a onda i o prostoru samom, znaju više nego itko drugi. Što je jednako krivo kao vjerovati da o svom zdravlju znate više od liječnika. (Još je i gore kad se u svojim divljim “adaptacijama” posluže uslugom profesionalnog arhitekta, koji u tim slučajevima nastupa kao nadriliječnik…)

Ono što je zadivljujuće i u Jelineka, koji se specijalizirao za konfekciju novozagrebačkih i zapruđanskih tornjeva, i u Budimirova, koji je bio mag montažne gradnje, upravo je neobično visok standard intimnog i javnog komfora, koji se nudio budućim stanarima, i koji je neusporediv sa standardima današnje gradnje, famoznih urbanih vila i inih stambenih nedjela današnje masovne stanogradnje. Dovoljno je usporediti stubišta, a da se o unutrašnjosti stanova i ne govori. Kao ni o notornom pravu na pogled, kakvo je ukinuto upravo u Zapruđu, samo nekoliko stotina metara od Jelinekovih i Budimirovljevih djela, u POS-ovim zgradama iza Plodina, gdje između zgrada vlada vječiti vlažni hlad, kao u nekom strašnom zatvorskom dvorištu.

Ovoga ću se prisjetiti kada u nekom časopisu budem čitao o bečkoj socijalnoj stanogradnji - u Beču, naime, većina građana živi u javnim, a ne u privatnim stanovima - čiji su standardi mnogo viši od onih u stanogradnji za tržište. Sa stanovišta zajednice skupo je štedjeti na prostoru, a sa stanovišta privatnih “investitora” takva je ušteda višestruko isplativa…

Stanovi u Limenkama Bogdana Budimirova imaju jednu ozbiljnu i nepopravljivu manu: čuje se kroz zidove, pa se susjedi bolje poznaju nego što bi željeli. Nije drukčije ni u ovodobnim novogradnjama. U Jelinekovim se tornjevima, međutim, ne čuje ništa.

Živeći veći dio života u Zagrebu, ali uvijek u statusu pridošlice, nesrođen sasvim s pejzažima grada, tako da sam ih uvijek mogao gledati otvorena oka, kao na izložbi na kojoj sam prvi put, zavolio sam zagrebačke arhitekte.

Na grad sam počeo gledati kao na pjesničku antologiju. Dok su s one strane Save većinom ilirski preporoditelji i ranoromantičari, često mucavi u izrazu, obilježeni time što su bili duboka, najdublja provincija jednoga velikog imperija, u Novom Zagrebu rađaju se avangarde i moderne, postmodernistički autocitati i citati, egzistencijalizmi betonskog art-bruta, kakvih u hrvatskoj književnosti nema, rađa se svijet koji ne samo da je lijep, suživljen s prostorom i visoko funkcionalan, nego razotkriva grad koji je svijet, grad koji je metropolitanski na način onih malih velikih gradova s bogatih rubova Europe; taj Zagreb, koji su u eri Većeslava Holjevca i nekoliko njegovih nasljednika, između sredine šezdesetih i sredine osamdesetih, gradili arhitekti iz generacije koja malo-pomalo odlazi s ovoga svijeta, nesumnjivo je nešto najautentičnije i najsvjetskije u povijesti naših gradova, trenutak u kojem smo od provincije bivali središte.

Bogdan Budimirov također je bio pridošlica, Vojvođanin, pa Beograđanin, u najvažnijim formativnim godinama Banaćanin. Najprije vječiti student, omladinski pregalac na polju arhitekture, graditelj iz vremena kada su kranovi bili skupi i malobrojni. Izumitelj montažnih objekata - Limenki - koje su trebale trajati dvadeset i pet godina, a traju već, lijepo i dopadljivo stareći, preko pedeset. Kasnije arhitektonski gastarbajter u Njemačkoj, koji se zatim vratio u Zagreb, autor predivne kuće za dvoje, kuće za starenje. Srećom, Zagreb, kao i hrvatska kultura, danas imaju vrlo snažnu arhitektonsku i dizajnersku autorefleksiju, tako da je smrt Bogdana Budimirova žalostan događaj, o kojem postoji živa svijest. Šteta, jedino, što je zajednica nekultivirana, a politika autoritarna i antieuropska, pa tu arhitekturu i njezine dosege nije moguće obraniti.

Jelinekovi tornjevi nepovratno se uništavaju provođenjem projekta takozvane energetske učinkovitosti, tako što se neznalačkim intervencijama na fasadama uništava njihovo lice. A kada na prostorima današnjeg Hipodroma i Velesajma iznikne arapski Beograd na vodi, marketinški prozvan Zagrebačkim Manhattanom, Slavko Jelinek, Bogdan Budimirov i svi oni danas nespomenuti neimari novozagrebačke arhitekture bit će zauvijek pokopani, mrtvi, a njihov će grad ponovo biti teška provincija jednoga novog imperija, Abu Dabi za nepismenu, priglupu i agresivnu istočnoeuropsku sirotinju.

Do tada, neka je laka zemlja Bogdanu Budimirovu, kao što su lake nama njegove Limenke, i neka ga previše ne uznemirava brbljivi žamor još uvijek neumrlih susjeda.

Izdvajamo