PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

U MERCEDES JE POSJEO CURU KOJOJ SE, VALJDA, HTIO SVIDJETI, PA SE STUŠTIO NIZ ILICU No, priča o nesreći u Zagrebu tu postaje silno neuvjerljiva...

Hanza Media/Screenshot/Youtube/Instagram

 

Izvan stvarnosti unutar koje se dogodila ova bi priča bila savršeno neuvjerljiva. Dvadesetogodišnjak je na suvozačko mjesto mercedesa od petsto konjskih snaga, jednog od najbržih i najjačih serijski proizvedenih automobila na svijetu, posjeo djevojku kojoj se, valjda, pokušavao svidjeti, pa se stuštio niz prilaznu gradsku cestu, neravnu, grbavu i relativno usku, projektiranu još u austrougarska vremena. Zagrmjela je moćna mašina, gume su za sobom ostavljale crni trag - onaj trag u koji se sutra, prekosutra, za mjesec dana zagleda tihi prolaznik, pa se upita: šta ovo bi? - djevojka se, kao u avionu, zalijepila za naslon. Mladić je u tom trenutku ostvarivao čežnju milijuna svojih vršnjaka diljem svijeta, besposlenih gulamfera i maštara, bubuljičavih čudaka što čeznu za vaginom, gladne sirotinje, budućih kriminalaca i doktora znanosti, koji su u istom tom trenutku mislili o mercedesu od petsto konja, kojim bi provozali najljepšu curu u gradu.

Do ove bi tačke nešto još i moglo biti uvjerljivo. Ali ovaj je dvadesetogodišnjak bivši savjetnik uprave jedne financijski nehumano uspješne radiopostaje. Oko čega je savjetovao upravu: oko financijskih i pravnih aspekata poslovanja, kao što bi bilo razumno pretpostaviti, ili oko muzičkih sadržaja i svega drugog što vole mladi, kao što nam se nastoji sugerirati, to, zapravo, i nije važno. Naprosto je u današnjem, kao i u svakom drugom svijetu, neuvjerljivo da dvadesetogodišnjaci rade kao savjetnici. Da biste s dvadeset nekoga savjetovali, neophodno vam je nešto od sljedećeg, a najbolje sve troje: iskustvo, obrazovanje, genijalnost općeg tipa.

Ali ni tu s neuvjerljivostima nije kraj. Osim što je bivši savjetnik, koji je tu dužnost morao napustiti zbog posla u obiteljskoj tvrtki, mladić je osnovao i vodi udrugu čiji je cilj da mlade pouči sigurnosti u prometu, da im pokaže što je to brza, a sigurna vožnja. Ideja da je dvadesetogodišnji biznismen i savjetnik s djevojkom na suvozačkom sjedalu, koji niz kvrgavu zagrebačku Ilicu, tamo negdje blizu slavne gradske ludnice, ubrzava u mercedesu prema sto i pedeset na sat, i pretvara se tako u projektil ogromnog kalibra ispaljen u srce slučaja, još povrh svega i dobri dečko koji svoje vršnjake, kao i one mlađe, poučava sigurnosti u prometu, tako je iritantno loša i nemaštovita da se s njom pada već na prijemnom iz dramaturgije.

Najneuvjerljiviji je, naravno, finale: mercedes ne može održati pravac kretanja, ili ga, ipak, vozač ne može održati, pa se zabija u automobile koji dolaze iz suprotnog smjera, i ubija nasumično, onako kako već u svim neuvjerljivim pričama ove vrste ubijaju divlje ispaljeni projektili na svim našim cestama, u kojima putuju hrabri mladići kojima je pošlo za rukom da ostvare snove čitavog naraštaja i da na suvozačko mjesto posjednu ženu, obično svoju vršnjakinju, koja je spremna diviti se njihovoj hrabrosti.

Da je ovo film, možda bi kao scenarij i prošao pred komisijom HAVC-a, svakakvi su somnabuli u posljednjih desetak godina sjedili u njihovim komisijama, ali ne bi mogao biti snimljen, jer gdje filmadžije da nađu mercedes od petsto konjskih snaga. Da je ovo roman, možda bi ga netko i objavio - teško bi se našlo takve budalaštine koju netko ne bi štampao - ali to sasvim sigurno ne bi učinio nijedan od posljednja tri relativno ugledna i uspješna hrvatska izdavača, niti bi se na knjigu osvrnula ijedna od dobrih i sabranih profesionalnih čitateljica i kritičarki u Best Booku zagrebačkog Expressa. A da je ovo strip, sasvim je sigurno da ga Marko Šunjić u Fibri ne bi objavio.

Osim što je riječ o krajnje neuvjerljivoj fabuli, o priči koja je iritantno trivijalna, nema te društvene zajednice - onakve kakvima se društvene zajednice konstituiraju u književnosti, na stripu i u filmu - koja bi mogla podnijeti takvu priču. Umjetnost ne podnosi tu vrstu karikiranja i pojednostavljivanja. Priča koja započne kao laž iz laži više ne uspijeva izaći. Fikcija, istina, nije, niti treba biti zrcalo zbilje, ali kao i u zbilji, istina je i u fikciji jedini kriterij za priču. Kada Franz Kafka kaže da se Gregor Samsa tog jutra probudio kao kukac izvrnut na leđa, on govori istinu. Gregor Samsa je zbilja postao kukac. Ali ne i osnivač udruge za sigurnost u prometu koji za početak priče ubije dvoje ljudi.

Ono što je nepodnošljivo u fikciji iz sasvim je drugih razloga nepodnošljivo i u hrvatskoj stvarnosti. Naime, dok je za književnost, film, strip ova priča neuvjerljiva zato što je nemoguća, u hrvatskoj je zbilji ona neuvjerljiva zato što se već toliko puta dogodila da je to čini općim mjestom, toliko nepodnošljivo trivijalnim da čovjek pomisli kako je i sam već možda za nju kriv i kako joj je na neki način doprinio. Uostalom, nije li samo nekoliko dana ranije ministrica u gradskoj vladi riječkoga načelnika Obersnela, srednje pozicionirana dužnosnica Socijaldemokratske partije, te donedavna hrvatska atletska šampionka, pijana u vožnji krivim smjerom ubila čovjeka koji se nedužno vozio u svom autu, niz svoj život?

Istina, dok čovjek nekako još i može razumjeti što se dogodilo s tom ženom, pa nekako, premda jedva, zamisliti da se i sam tako napio, da je s uma sišao, da je zapao u psihozu, te da mu se dogodilo ono što se dogodilo Veri Begić, nemoguće je, ali zbilja nemoguće, zamisliti se u situaciji dvadesetogodišnjeg bivšeg savjetnika i voditelja udruge za sigurnost u prometu. Njegov život, naime, nije u dodiru sa životima ikoga od nas. (Osim što je on, do jasno određene tačke u priči, ostvarivao čežnje mnogih od nas.) I savršeno je ponovio jednu već stotinu puta ispričanu priču.

Marin Kamenički je u svojoj kratkoj savjetničkoj karijeri već bio u delegaciji što ju je k sebi primila predsjednica Republike. Ako je po mercedesu od petsto konja on pripadnik materijalne elite, egzistencijalno povlaštenog sloja koji živi na način kakvim ne žive oni kojima je ova priča ispričana ili kojima se pred očima odvila, onda je po činjenici da je lice iz fotogalerije Ureda predsjednice on pripadnik intelektualne, duhovne i moralne elite. Kako ga predsjednica nije primila da joj se pojada, jer, kažu, prima i takve, nego ga je primila kao predstavnika ceha, moglo bi se reći da je Marin Kamenički jedan od onih - kakvih nema više od nekoliko tisuća - s kojima se vode ozbiljni razgovori u vezi s budućnošću ovoga društva.

Premda je riječ o nečemu što se već toliko puta ponavlja i što je toliko neuvjerljivo upravo zato što se ponavlja, čovjek koji je imao sreće da se ne zatekne na putanji njegova projektila bit će nanovo iritiran reakcijama javnosti. One će se, naime, okrenuti protiv društvenih skupina u koje se Kamenički može svrstati, pa čak i onih kojima on ne pripada, ali će komentatori zarad svoje privatne gluposti ili zarad mentalnih ograničenja karakterističnih za krdo, i u njih strpati bivšeg savjetnika. Primjerice, pojedini su se već našli da za sve optuže - udruge. One nevladine. Da ne kažemo NGO. I već su Vesna Teršelič i Zoran Pusić krivi što je osnivač udruge za sigurnost u prometu ubijao mercedesom od petsto konja. Eto što sve nastaje iz jedne neuvjerljive priče.

Hejteri - nazovimo ih tako, iako bi se tu moglo govoriti o šovinistima, rasistima, fašistima i inim sljedbenicima populističkih i široko popularnih ideologija - uživat će u tome da Kameničkog utrpaju u grupacije kojima on pripada ili ne pripada, jer nam svaka javna histerija otvara neslućene mogućnosti širenja prostora borbe (bogataš, mladi menadžer, savjetnik, udrugaš…), ali će nekako propustiti da primijete kako on ne pripada nekim drugim, jednako prokazanim skupinama. Recimo, neće se primijetiti da se mladić preziva Kamenički (prezime kao iz baš loše hrvatske proze), a ne, primjerice, Zovko, Šego, Glibo

Izdvajamo