Dugoročan plan za postkaramarkovu eru bio je lagano pripremanje stranaka i javnosti na stvaranje velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Na Andreja Plenkovića i Davora Bernardića gledalo se kao na idealne nositelje takvog u suštini perverznoga političkog projekta koji bi na dulje vrijeme kupio mir starim, velikim, zapečenim sistemima da nastave konzumirati moć i utjecaj bez straha od prave konkurencije. Građani su pak trebali biti potkupljeni, to jest umireni objašnjenjem kako je upravo za njihovo i za opće dobro da državu nipošto ne preuzmu radikali iz protusistemskih inicijativa, a naracija i stil čudnovatih lidera tih rastućih trećih stranaka pomagali su HDZ-u i SDP-u da sliku te velike koalicije mnogima čak učine privlačnom.
Zamisliti Pernara kako na primjer s Vladimirom Palfi i Bunjcem prelama ključne odluke oko Agrokora ili Trećeg maja, svakako je bilo mnogo više uznemirujuće čak i od pomisli da bi Plenkovićevi i Bernardićevi ljudi razdijelili na dulje vrijeme zone utjecaja u nekoj zamišljenoj koaliciji ili vladi.
Snaženje protusistemskih pokreta po zapadnom svijetu pomagalo je propovjednicima velike koalicije; toliko su daleko išli da su čak i Pernara uspoređivali s Trumpom, što je naravno i tada bio nonsens, ali je strah od nadolazećih gnjevnih i rušilačkih opcija strahovito trebao za uspješniju propagandu velike koalicije, jednom kad se za nju ostvare uvjeti.
No kao što su ti destruktivni pokreti po putu propali jer u svijesti većine građana ipak nije destrukcija, tako se i ideja velike koalicije još jednom istopila, tko zna koji put od devedesetih, jer ona nikad i nije dolazila iz prirodnog refleksa naroda. Velika koalicija je dapače protunarodni i protuprirodni politički blud te za nju kod nas nema ni uvjeta ni potrebe.
Nema naime nikakve logike da bi dvije na sličan način klijentelistički građene i kadrovski potkapacitirane velike stranke zajednički državu vodile bolje nego kad pojedinačno preuzimaju lidersku odgovornost. Sinergija nesposobnosti jednostavno ne može dati rezultat za građane, može jedino prikriti odgovornost, zbuniti birače i u tom slučaju dovesti do nepredvidivih posljedica u smislu formiranja daleko ozbiljnijih i utemeljenijih prosvjednih opcija od ovih koje sada s pošalicama ispraćamo u povijest.
Te su opcije zapravo (prije svega Živi zid i Most) i izdržale toliko dugo najviše stoga što je, iako formalno nije bila sklopljena velika koalicija, prevladavao dojam o prešutnom sporazumu velikih, što je njih hranilo kao kakvu-takvu alternativu.
No čim je potekla krv u velikim, recimo to tako - poznatim strankama, prvo u SDP-u, a onda u HDZ-u, čim su ljudi osjetili da se tamo ipak nešto događa, suprotno dojmu da se ništa neće desiti sljedećih pet-šest godina, počela je polako popuštati pažnja građana prema onim alternativnim opcijama koje su rasle ponajviše na ukazivanju kako su HDZ i SDP jedno te isto, to jest dvije strane istog zla.
Bilo je dakle dovoljno čak i toliko malo prigušenih unutarstranačkih obračuna - jer zapravo se ništa krupno još nije dogodilo ni u HDZ-u ni u SDP-u - da značajan dio ljudi uzme daljinski u ruke i preokrene na drugi program te ostavi političare poput Petrova, Pernara, Grmoje i Sinčića bez kišobrana i bez karte za tramvaj.
To sugerira kako su i pored svih razočaranja građani spremni pokloniti rezervirano povjerenje i dati šansu dvjema i dalje stožernim organizacijama političkog sistema te da su one, i kad su najgore, većini prihvatljivije od svih oblika radikalizma. No taj općenarodni mazohizam naravno ima granice, pa neće bezgranično potrajati ni nova prilika koja se sad pružila i HDZ-u i SDP-u da se kvalitetnije politički izgrade na ruševinama Mosta, Živog zida, HNS-a, HSLS-a, Amsterdamske koalicije... Ova “once in a lifetime” prilika, gledano s pozicije najvećih, ne bi se smjela propustiti.
Međutim, ne propustiti taj momentum ovaj put znači prihvatiti pouke iz neposredne prošlosti i početi, bez previše političarskih ega i sa suspregnutim parcijalnim interesima, doista mijenjati HDZ i SDP tako da im politike i njihovi nositelji budu bliski građanima i javnom interesu. Što se više približe općem dobru, to će dulje držati sve vrste radikalizma na dovoljnoj distanci, toliko da ne mogu ugroziti društvo. Što manje budu kalkulirali o održanju starih struktura i načina razmišljanja, što je nazadnjačka potka naopake ideje o velikoj koaliciji, to su im veći izgledi da vrate povjerenje građana.
Pitanje je međutim koliko su tog trenutka svjesni i u HDZ-u i u SDP-u. Premalo, čini se. Plenkovićev HDZ u paničnom se strahu od nepobijeđene unutarstranačke konkurencije osamio u suženom krugu ljudi koji dijelom nisu u stanju, a dijelom se više i ne usude donositi odluke i djelovati. Ta stranka naprotiv treba ozbiljan zamah, neometan iznutra, s ljudima koji mogu okupiti i natkriti tako kompliciranu organizaciju i koji imaju atoritet i podršku za tretiranje najvećih izazova u društvu, poput rješavanja stanja u pravosuđu, suzbijanja političke korupcije, optimizacije državnih službi, unapređenja zdravstva i obrazovanja, pravednije raspodjele solidarnog javnog novca, pokretanja velikih projekata od opće važnosti i tako dalje.
Slično je i sa SDP-om: suprotno dojmu o tome da su oni nešto posebno postigli na proteklim europskim izborima, njihov je trenutačni uspjeh, naravno, sasvim slučajan i on nema nikakve veze ni s radom ni s kadroviranjem u Bernardićevoj stranci. To je i dalje kao neka ustajala čekaonica na autobusnom kolodvoru, gdje se tiskaju odbačeni putnici iz pokvarenog autobusa i čekaju da dođe novi, posebno koncentrirani na to tko će od njih pet-šest uskočiti na ono mjesto odmah pored vozača. Stranka koja i dalje ponosno maše Josipovićem, Grčićem i Rankom Ostojićem, priziva Milanovića, oživljuje Mirelu Holy i u prvi plan izguruje Gordana Marasa ne doima se baš kao organizacija koja je razumjela da joj se isplati mijenjati.
Ako HDZ i SDP propuste ovaj trenutak i ostanu defektne stranke, svjedočit ćemo sasvim sigurno još najmanje jednoj rundi rasta “novih proroka”. Prvi je u redu sigurno Kolakušić, no ne treba sumnjati da će priliku prepoznati još neki. Građani će im, lako je moguće, nanovo pokloniti neumjereno veliko povjerenje. Ali opet ne zato što će im nešto posebno vjerovati. Nego zato što će htjeti kazniti HDZ i SDP.
Zato su i za HDZ i za SDP u sljedećim mjesecima kontraproduktivni umjetni dojmovi o tobožnjoj unutarnjoj stabilnosti: naprotiv, oni bi profitirali kad ne bi prigušivali tinjajuće tsunamije, nego naprotiv proizveli kontrolirane eksplozije i unaprijedili svoje pozicije uoči izbora koji dolaze. Ako ih pak dočekaju ovako, vireći s pola glave ispod pancirnih poplona, proći će i jedni i drugi slabije nego na europskim izborima.