Gospodin Jurica Pavičić se u svojoj redovitoj kolumni od 15. rujna ove godine osvrnuo na intervju predsjednice Grabar-Kitarović bečkim novinama u kojem je ona patnje pod komunizmom povezala s nemogućnošću izbora više vrsta jogurta. Ovo je gospodin Pavičić komentirao u širem historijsko-ekonomskom kontekstu. Pri tome je naveo da Grabar-Kitarović ipak neće (bezuvjetno) zamjeriti što u austrijskim novinama “laže o jugoslavenskoj mliječnoj industriji” (koja je udarnički proizvodila čak 85 vrsta jogurta), ali je zaključio da je svojim jogurt-izjavama ona ipak pokušala “anektirati - naše sjećanje”.
No, kada je riječ o “jugoslavenskoj mliječnoj industriji” mislim da bi gospodinu Pavičiću (posebno zato jer je iz Splita), sjećanja trebalo osvježiti činjenicama. Tako se, primjerice, Komitet za privredu općine Split krajem 1980. žali da je opskrba mlijekom u toj općini “najveći problem”. Štoviše, Split je, uz Dubrovnik, jedan od gradova s najvećim problemima u opskrbi mlijekom i mliječnim proizvodima. U tom su razdoblju potrebe Splita za mlijekom bile zadovoljene sa samo 50%, uz zaključak da je to, među ostalim, posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja razvoja stočarstva među individualnim poljoprivrednicima.
Društveno-politička akcija
I dok je cijeli problem bilo nemoguće riješiti u kratkoročnom razdoblju, za prvu ruku je određeno da se prodaja mlijeka ograniči na jednu litru po kupcu. Odnosno, kako Komitet za privredu savjetuje Izvršnom vijeću općine Split: “S obzirom na probleme u opskrbi mlijekom dojenčadi i djece do godinu dana, predlaže se pokretanje društveno-političke akcije kojom će se osigurati veće količine punomasnog mlijeka u prahu potrebnog za prehranu ove kategorije populacije i kojom će se ukazati građanima i radnim ljudima da kupuju ovaj proizvod samo za potrebe prehrane djece do godinu dana starosti”. U veljači 1981. održana je sjednica Društveno-političkog vijeća Skupštine općine Split, što je delegatima bila prilika da puste suzu što u Splitu nema mlijeka. A mlijeka nema, žale se drugovi delegati, jer je društvo baš briga za seljake, otkupne cijene mlijeka su mizerne, mljekare pri otkupu “varaju” seljake, pa delegati zaključuju da je riječ o “bezobzirnoj eksploataciji” seljaka koji, zbog svega, ne žele prodavati mlijeko. Za to vrijeme u splitskoj Radnoj organizaciji Mljekara planiraju što i kako dalje, pa Nedjeljna Dalmacija u ljeto 1981. ironično piše da u tom kolektivu i dalje “snimaju situaciju”, odnosno “prebrojavaju goveda”, govore o “trendovima” i sve “nešto zaobilazno”: “Usput naručuju mlijeko i velikim jugoslavenskim proizvođačima obećavaju silne milijarde, spominju samoupravne sporazume. Trenutno traže hitan uvoz mlijeka u prahu: zamutili su sve svoje rezerve i sad su im skladišta prazna”.
Nedjeljna Dalmacija i u travnju 1984. piše da se u Splitu, kao i prethodnih godina, povremeno mora stati u red kako bi se kupilo mlijeko: “Nakon berićetnih sedamdesetih godina, kada smo vlastitu salatu zaorali i kupovali uvoznu, kada smo uvozili meso, ulje, mlijeko… zanemarujući vlastitu proizvodnju i bježeći od poljoprivrede i stočarstva, uslijedile su dakle gladne godine i nestašica u kojima je oseka mlijeka samo - jedan od uzroke stvaranja ‘repova’ - već nekoliko godina”.
Zavidna platežna moć
U osvrtu na jogurt-izjavu Grabar-Kitarović gospodin Pavičić spomenuo je i kako je građanin Hrvatske, prema nekim podacima, krajem 1970-ih imao 10% veću platežnu moć nego što je ima danas. No, koji su bili temelji te “platežne moći”? U jednoj analizi iz 1980. godine o stanju u privredi Dalmacije navodi se da je tijekom 1978. u njoj zbog različitih izostanaka s posla izgubljeno 22% radnog vremena, a kada su tome dodani drugi prekidi rada, procjenjivalo se da je tijekom 1978. izgubljena čak polovina radnog vremena (50% radnog vremena otišlo u vjetar!). Dakle ta, i danas “zavidna” platežna moć, možda se i nije temeljila na visokoj produktivnosti? Odnosno, kako se 1987. prisjetio jedan radnik splitske Jugoplastike: “Sjećam se kako je ova naša socijalna kriza započela. To sam osjetio najbolje prije 20-ak godina kada se išlo graditi vikendice. Zdraviji su išli graditi, a bolesniji ostajali u pogonu. Kasnije se masovno išlo u invalidske penzije, a kući su se obrađivala polja, radili dodatni poslovi…”.
Sve u svemu, ne zvuči baš kao društvo u kojem se “štovao rad” (na društvenim sredstvima za proizvodnju) i postojala “meritokracija”, kako danas o navodnim društvenim vrijednostima socijalizma zna napisati gospodin Pavičić. A, čak i s 85 vrsta jogurta, izgleda da mlijeko ponekad nije teklo potocima. Dakle, je li Grabar-Kitarović baš laže ili možda gospodina Pavičića sjećanja varaju?