Izreka “nikad ne reci nikad” vrijedi pogotovo kada su u pitanju političke odluke i procesi. Zato je nezahvalno i predvidjeti kako će se odvijati stvari unutar Europske unije. Očito je da Unija često postaje paralizirana u reakcijama na mnoge pojave jer je teško postići konsenzus svih 28 država članica, a od proljeća, nakon Brexita, njih 27. Zato je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i predložio prelazak s načela konsenzusa na kvalificiranu većinu pri glasanju u Vijeću i kad je riječ o vanjskoj politici. Juncker je to obrazložio potrebom da EU poveća svoju mogućnost govoriti jednim glasom.
No, jedno je gotovo sigurno: EU neće ukinuti pravo veta država članica u procesu proširenja. Na to neće pristati države poput Francuske i Njemačke koje, primjerice sada, ni u snu ne bi pristale na to da nemaju pravo i mogućnost odbiti ulazak Turske u Uniju. Dakle, još dugo, možda dok bude postojala Europska unija, svaka država članica će barem 76 puta moći zaustaviti državu kandidatkinju na putu prema EU, a na kraju je i odbaciti. To jesu i ostat će pravila kluba - da o prijmu novog člana odlučuju svi zajedno i da svatko mora na to pristati. Naravno da se pritom računa i na nepisano pravilo da pravo veta postoji da se nikada ne bi koristilo.
Države članice pristat će možda na ukidanje prava veta oko triju pitanja koje je predložila Komisija, jer, ako se to ne dogodi, EU gubi i glas i autoritet te postaje smiješna na svjetskoj sceni kada govori o nekim svojim vrijednostima i standardima. Trenutačno čak i da bi objavila neko priopćenje kojim osuđuje grubo kršenje ljudskih prava u nekoj diktaturi, EU mora imati pristanak svih država. Zato su i priopćenja koja često objavljuje Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) suhoparna i nedovoljno jasna. Jedna će država, zbog svog interesa, spriječiti oštriju osudu, primjerice, režima u Turkmenistanu. Neka druga će prijetiti vetom kada se odlučuje o sankcijama protiv Bjelorusije. Rusija svakako ima “svoje” države unutar EU koje će se uvijek pobrinuti da, i kad se usvoje neke sankcije, one budu blage i beskorisne. Zato ima smisla i moguće je da se države Unije u proljeće dogovore o prelasku na glasanje kvalificiranom većinom kada je riječ o poziciji u međunarodnim organizacijama oko ljudskih prava, odluka o sankcijama te o misijama iz područja zajedničke vanjske politike i sigurnosti. To su prevažna pitanja za EU da bi svaka država, i to bez potrebe da to obrazloži, mogla uložiti veto.
No, pravo veta na prijem neke nove države u Europsku uniju neće biti ukinuto. Ne zbog Hrvatske koja onda ne bi mogla spriječiti ulazak Srbije, već ponajprije zato što starije države članice žele imati punu kontrolu nad tim procesom. Kada se radi o pregovorima sa Srbijom, premda se javnost Srbije zabavlja time da ih “Hrvatska koči”, glavni su kočničari Francuska i Njemačka. One žele da se taj postupak nastavi, ali ne i ubrza. Žele da Srbija vjeruje da će ući u EU, ali ne pristaju obećati nikakve moguće rokove.
Koliko god problematične bile, države zapadnog Balkana čak i najveći skeptici Unijina proširenja jednog dana vide u EU. Ali ne misle isto o Turskoj. Zato je od Francuske i Njemačke teško očekivati pristanak da se i u procesu proširenja odlučuje kvalificiranom većinom. Te dvije ključne države EU ionako su privilegirane pri glasanju kvalificiranom većinom zato što je dovoljno da se ujedine, pridobiju, primjerice, još Nizozemsku, Belgiju i Dansku, i stvore dovoljnu “blokirajuću manjinu” jer zajedno predstavljaju više od 35 posto stanovništva Europske unije.
Glasanje kvalificiranom većinom u Vijeću prolazi ako “za” bude najmanje 55 posto država članica koje predstavljaju najmanje 65 posto ukupnog stanovništva EU. To ide u prilog većim državama kojima je lakše stvoriti manjinu koja će spriječiti neku odluku. Francuska je za vrijeme vladavine Francoisa de Gaullea dvaput zaustavila Veliku Britaniju na putu prema EU iako je svih pet ostalih tadašnjih članica bilo “za”. Cipar vjerojatno danas ne bi bio u EU da Grčka nije zaprijetila da će blokirati svih ostalih devet kandidata koji su u svibnju 2004. ušli u EU u takozvanom velikom valu proširenja ako i Cipar ne bude u toj skupini.
Naravno da bi i proces proširenja bio jednostavniji, uspješniji i pošteniji kada bi se u njemu odlučivalo demokratskim načelom većine, a ne konsenzusom. No, to se neće dogoditi, niti itko u EU trenutačno uopće o tome razmišlja.